Civilno društvo – autonomni, samoorganizirani dio liberalnog društva koji je izvan formalnih političkih i pravnih institucija, u koje država osim provođenja općih zakona, nema pravo da se miješa.
Specifičnost civilnog društva u Bosni i Hercegovini je povezana sa multietničnošću, važnom ulogom religija (gdje se religije poistovjećuju sa etničkim grupama) i hegemonijom nacionalnih ideologija koje dominiraju politikom, društvom i kulturom u BiH.
Razlog tome se, između ostalog, krije i u činjenici da civilno društvo u Bosni i Hercegovini nema naročito dugu tradiciju. Civilni sektor u Bosni i Hercegovini je prvi put dobio značaj neposredno nakon rata kada je dao važan doprinos glavnim političkim procesima, kao što su povratak izbjeglica i raseljenih lica, politička stabilnost, integracija, pomirenje, zaštita ljudskih prava i socijalna inkluzija.
Kako su se postepeno povlačila sredstva inostranih donatora, koja su predstavljala glavni izvor finansiranja u zadnjem desetljedu 20. vijeka, organizacije su bile prisiljene potražiti nove donatore a, samim tim, i nove ciljeve i usmjerenja. Svakodnevne promjene u političkoj situaciji, unutar BiH i njene bliže i šire okoline, stavljaju potpuno drugačije izazove pred civilno društvo u Bosni i Hercegovini.
Umjesto da distribuišu humanitarnu pomoć ili pružaju pomoć za povratak izbjeglica i raseljenih lica, nove političke okolnosti zahtijevaju jači angažman organizacija civilnog društva u prilagođavanju i usklađivanju BiH standarda sa standardima u Evropskoj uniji i principima otvorenog društva u vezi sa participacijom građana u definisanju javnih politika, monitoringu i analizi efekata javnih politika, borbi protiv korupcije i ispunjavanju ostalih zahtijeva koje Bosna i Hercegovina mora ispuniti da bi postala punopravni član Evropske unije.
U Bosni i Hercegovini je primjetan jaz između kvantitativnog aspekta civilnog društva (preko 12 000 registrovanih nevladinih organizacija + mediji, vjerske organizacije, itd.) i njegovog stvarnog uticaja u svakodnevnom životu. Takođe postoji osjetan nesklad unutar samog civilnog sektora (kao i u svim ostalim sektorima u BiH): mediji i NVO ne sarađuju i ne podržavaju se međusobno. Stoga ne čudi činjenica da njihove akcije i kampanje nailaze na slab odziv i podršku „običnih“ građana.
Ipak, poražavajuda je činjenica da toliki broj organizacija ne ostvaruje veliki značaj koji neprofitni sektor može i treba da ima ne samo na stepen razvijenosti fundamentalnih demokratskih i pluralističkih vrijednosti nekog društva nego i na stepen socijalne kohezije, zapošljavanje i ekonomski razvoj.
