Danas svako malo možemo čuti kako neko za nekog drugog govori kako je nekulturan.
To se može odnositi na nekoga ko pljuje po ulici, na nekoga ko se ne diže starijim osobama u javnom prevozu, na nekoga ko je neljubazan prema zaposlenicima u uslužnim djelatnostima. Međutim, reći za nekoga da nema kulture se također koristi kako bi se opisalo osobu koja ne ide u pozorište, na izložbe, na koncerte klasične muzike. Šta zapravo znači biti nekulturan? Je li to uzak pojam s kojim se volimo razbacivati na svakom koraku ili ipak ima neku širinu? Vidi li se nekultura u odnosu prema drugim osobama, u odnosu prema stvarima, u odnosu prema nekim društvenim normama ili pak u nečemu četvrtom?
Ruski književnik Anton Pavlovič Čehov u pismu svojem mlađem bratu navodi osam osobina koje prema njemu moraju imati kulturni ljudi:
Oni poštuju ljudsku ličnost i zato su uvijek ljubazni, pažljivi, učtivi i spremni činiti za druge.
Suosjećajni su prema svima, ne samo prema prosjacima i mačkama. Brinu i o onome što se ne vidi i spremni su žrtvovati se kako bi pomogli drugima.
Poštuju tuđe vlasništvo i zato vraćaju svoje dugove.
Iskreni su i preziru laž. Ne lažu čak ni kad su sitnice u pitanju. Laž vrijeđa slušatelja i ponižava ga u očima govornika. Ne poziraju, ponašaju se isto i na ulici i u kući, ne prave se važni pred svojim skromnijim prijateljima. Nisu skloni blebetanju niti opterećuju druge svojim ničim izazvanim ispovijestima. Iz poštovanja prema tuđim ušima više šute nego što pričaju.
Ne ponižavaju sebe kako bi izazvali sažaljenje. Ne igraju na kartu tuđe osjetljivosti da bi osvojili pažnju. Ne govore „mene niko ne razumije“ ili „niko ne mari za mene“, zato što su to jeftini i vulgarni trikovi.
Ne pate od plitke taštine. Ne mare za lažne vrijednosti, poznanstva s poznatim osobama ili za to da sami budu poznati. Ako su učinili nešto značajno, ne prave od toga najvažniju stvar na svijetu i ne hvale se time da imaju pristup tamo gdje ga drugi nemaju. Zaista talentirani ljudi se uvijek klone svjetine i reklamiranja.
Ako imaju neki dar, poštuju ga. Zarad njega žrtvuju odmor, romanse, provod, sujetu. Ponosni su na svoj dar, ali su mu i vrlo posvećeni.
Imaju razvijen osjećaj za lijepo, estetsko. Ne idu na spavanje u odjeći, održavaju čistoću životnog prostora. Jako vode računa da kontroliraju svoje nagone i da suprotnom spolu ne vide samo seksualni objekt. Teže originalnosti, otmjenosti, čovječnosti, dive se majčinskim osjećajima.
Ne opijaju se, već piju alkohol samo u posebnim prilikama jer smatraju da nisu svinje. Drže se načela mens „sana in corpore sano“ – u zdravom tijelu zdrav duh.
Dakle, prema Čehovu kultura je način života, a ne određena situacija u kojoj se čovjek može, ali i ne mora naći. Biti kulturan znači težiti tome da pojedinac bude što bolji sam prema sebi, ali i prema drugima.
Prema Čehovu, kultura je, u biti, sinonim za pomaganje, toleranciju te za razum. Niko se ne rađa kulturan ili nekulturan, to čak ni ne ovisi o okolini ili nekakvim vanjskim faktorima. Jedini faktor koji tu igra ulogu je želja čovjeka da bude čovjek. Da bude dobar, pošten, pravedan i nježan.
Nama se čini kako ovih osam osobina koje Čehov navodi osobu čine naprosto normalnim. Ovo što on iznosi mi čak ne bi ni smatrali kulturom nego nešto što bi trebala biti norma i nešto čega bi se svaka osoba, koja ne živi sama usred ničega kao Tarzan, morala pridržavati.
