Sinoć se u Centru za kulturu igrala jedna od najboljih predstava ikada koja je izvedena u Zavidovićima. Jedan od glavih aktera predstave „Sinovi umiru prvi“je Nusmir Muharemović rođeni Zavidovićanin.

Piše: Elmin Fehrić

Nusmir  je rođen 1983. godine u Zavidovićima, gdje je završio osnovnu školu i Opću gimnaziju. Godine 2002. upisao je studij glume na Akademiji scenskih umjetnosti Sarajevo. Danas radi kao glumac Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice.

S Nusmirom smo razgovarali o prvoj neuspješnoj audiciji, Zavidovićima, glumačkoj sceni, Bosni i Hercegovini i njenim ljudima.

Koliko Vas kroz karijeru vodi inat nakon prve i neuspješne audicije u drugom razredu osnovne škole?

To je nešto što je mene natjeralo da budem uporniji, ambicijozniji da nakon izgubljene prilike ne odustajem nego da idem dalje, da shvatim da u životu dobijemo rat, a da baš ne dobijemo svaku bitku. Ali ta audicija je zanimljiva jer je to prvi poraz u mojim počecima, jer tada na audiciji nisam dobio ulogu i to mi je jako teško palo. Suze su bile sa mnom nekoliko dana. Ja sam to bio zaboravio, tek kada sam upisao Akademiju tada sam se sjetio toga. Jer na Akademiji ti postave sto puta pitanje, zašto gluma, kako gluma, kako si počeo s glumom i onda se ja sjetim, čovječe ja sam u drugom razredu osnovne imao audiciju na kojoj nisam prošao. Rado se sjetim te priče, rado se sjetim osnovne škole, gimnazije svoje, rado se sjetim Zavidovića i rado dolazim u Zavidoviće.

Akademija, kako je bilo rastati se sa Zavidovićima kada ste odlazili na fakultet?

Djetinjstvo je ostalo ovdje, djetinjstvo kakvo sam ja imao nemaju moja djeca. Mi smo svaku priliku koristili da budemo vani, da se igramo vani, sad djeca koriste svaku priliku da se igraju u stanu pored računara. Ono što nije bilo lijepo u mom djetinjstvu je rat, nakon završenog drugog razreda počeo je rat i onda dvije godine nisam uopće išao u školu, poslije sam za dvije godine završio tri razreda. Za odlazak u Sarajevo ne mogu reći da je bilo nešto teško u smislu toga što ostavljam prostor. Nije, bilo je teško što ostavljam roditelje, prijatelje, rodbinu, navike ali vrlo brzo sam stekao nove prijatelje, poznanstva, ljude s kojima sam radio i danas radim. Ja kada sam došao na Akademiju u Sarajevo mene su pitali odakle ti ovdje iz Zavidovića da dođeš na akademiju. Odakle ideja, želja i onda su mi rekli da sam ja neko ko je  prvi u historiji Akademije a da je iz Zavidovića. Hvala Bogu poslije mene su to uspjeli i Nerman Mahmutović i Irfan Ribić.

Rado dođete u Zavidoviće, kako Vam izgleda život ovdje?

Tužno. Ja ću uzeti za primjer moju porodicu i poznanike koji su prije 15 godina mnogo bolje živjeli ovdje. Moram to reći, politika je nažalost učinila to da je naša Krivaja umrla. Mi se možemo zavaravati nadati da nije, ali ona je umrla. Grad koji je živi od giganta naravno da umre kada umre i taj gigant. Međutim, ja se nadam da će se stvari promijeniti da će doći neki ljudi koji će promijeniti neke stvari. Odličan primjer za to je Sanel koji je pokrenuo ovaj Centar za kulturu. Od njegovog dolaska samo naše pozorište je bilo preko pet puta ovdje, svakog puta sale su pune to je samo dokaz da pojedinac i nekoliko njegovih saradnika mogu mnogo. Velika je stvar ova predstava „Sinovi umiru prvi“ to je najveća predstava koja se igrala u Zavidovićima i to je velika stvar. Ono što je problem je da naročito mala mjesta ne daju prostora mladim ljudima i onda oni odlaze trbuhom za kruhom. Sigurno da može bolje, ali treba raditi, mnogo raditi.

Kada smo razgovarali s Irfanom, kazao nam je da uslove kakve ima ovdje nema u 90% drugih gradova, dijelite li to mišljenje?

Ti uslovi su postojali u mnogo boljim vremenima ali niko nije doveo ovako veliku predstavu. Svi se žale kako nema para, nema ali neko kod vodi instituciju treba da „pravi pare“, on treba da nađe načina kako treba nešto finansirati. Svi znaju sjediti i govoriti kako se ništa ne može napraviti, može se napraviti samo treba raditi. Samo Sanel i njegovi saradnici znaju koliko su radili da ovu salu večeras zagriju, napune da nama obezbjede idealne uslove samo oni znaju koliko su radili.

Može se, Zavidovićani naprave predstavu „Državni lopov“ koja obiđe Bosnu i Hercegovinu, region i Evropu. Ima li ovdje glumačkog potencijala ili je to bila samo jedna zlatna generacija?

Ne bih rekao da je to bila zlatna generacija. Ta generacija izrasla je zahvaljujući entuzijazmu profesora bosanskog jezika Muniba Milinkića. On je pokrenuo prvo sekciju zatim i amatersko pozorište ovdje i ti amaterski počeci iznjedrili su tih nekoliko glumaca. Bilo je mnogo ljudi koji su pokušali ali jako je teško upasti na akademiju. Recimo u mojoj generaciji bilo je samo šest studenata, ali ne bih ja govorio o zlatnoj generaciji mislim da nemam pravo mladim ljudima koji će večeras mene gledat na predstavi i poželjet da se bave ovim poslom govoriti kako smo mi zlatna generacija kako oni neće uspjet. Uspjet će, ali moraju imati velika odricanja, rad i prije svega pokušati. Ja sam neko ko prije upisa na Akademiju nije pogledao nijednu profesionalnu predstavu.

Jesu li ljudi u Bosni i Hercegovini očajni ljudi kojima je hladno i ljeti?

Po meni ljudi kao da su još uvijek u nekom ratnom i postratnom vremenu kada se dijelila humanitarna pomoć. Svi očekuju da im to nešto dođe s neba, da im padne da ih neko vuče za rukav i govori evo posao. Nafaka ne pada s neba, nafaku daje dragi Bog, ko vjeruje u Boga. Ali to je nešto što ne dolazi kada sjedimo i čekamo. Šta rade mladi ljudi, završe fakultet i neće da rade poslove za 500 maraka i postavljaju uslove. To nr može i šta onda urade? Odu u Njemačku i rade najteže poslove koje ljudi tamo ne žele da rade i kažu zaradili smo dobre pare.

Iz persprektive nekoga ko je radio s Angelinom Joli, koja bi bila poruka za mlađe naraštaje?

Ja kad sam odrastao u ovom gradu, ja ni na kraj pameti nisam imao da ću sresti nekoga kao što je Angelina Joli. Nisam nikada mislio da ću se jednog dana baviti poslom kojim se bavim ovo je sve što je tinjalo u meni ali mi je sve to bilo nekako daleko. Kao dijete koje dolazi iz radničke porodice kojeg nema ko pogurati mislio sam da ne mogu ništa. Ali ja sada nakon deset godina u ovom poslu, svijetla obraza mogu pogledati u oči svakom čovjeku. Kad imate neki cilj, želju, snove idite za njima ostvarite ih. Ako su vaši snovi Australija, Amerika idite ali neka to budu vaši snovi. Nemojte da vaši snovi budu da odete u Australiju i da radite najteže fizičke poslove, slijedite vaše snove. Nemojte odustajat nakon prve bitke reći ne mogu ja to, ma možete! Izgubite deset nebitnih bitaka ali jedanaestu ćete pobijediti i dobili ste rat!