U Centru za kulturu u Zavidovićima sinoć je odigrana predstava „Umri muški“ u izvedbi Kamernog teatra 55. Predstavu su izveli Senad Bašić, Tatjana Šojić i Admir Glamočak, a da je predstava bila i više nego uspješna govore aplauzi kojim su glumci nagrađeni.

Piše: Elmin Fehrić
Foto: Adnan Omerašević

Tom prilikom razgovarali smo s rođenim Trebinjcem, profesorom na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, glumcem u filmovima “Gori vatra”, „Nafaka”, „Kod amidže Idriza”, „Ljeto u zlatnoj dolini” i Farukom iz “Lud, zbunjen, normalan” – Senadom Bašićem.

Sa Senadom smo govorili o njegovoj strasti prema poslu i čitanju knjiga, o stanju u pozorištima danas, Zavidovićima i mladima.

Često ste na poslu provodili i po 17 sati, nakon toliko godina samo jedna riječ može opisati to, a to je strast. Odakle dolazi ta strast?

Može čovjek kad hoće i voli, kada je strast u pitanju onda zaista dan može imati 25, 26 sati. A to je upravo strast i ljubav prema poslu. To kad uhvati ne popušta!

Imate strast i prema čitanju, to je bila jedna od presudnih stvari pri Vašem upisu na fakultet, primjećujete li tu strast danas kod mladih?

Mlađim zavidim jer imaju danas jako dobre alate s internetom, često volim da kažem da smo mi tada u osamdesetim imali ovakve uslove mi bismo glumili na Marsu. Prosto zavidim toj mogućnosti koliko mogu da istražuju, kakve su alate dobili u ovoj informatičkoj revoluciji. Kada radim sa svojim studentima zaista insistiram i preporučujem da se služe pametno ovim novim alatima koji su za svaku pohvalu što se tiče učenja i ovog posla.

Je li danas malo komedija, a mnogo više drama i tragedija u pozorištima?

Ne bih rekao da je malo komedija, evo komedija je večeras ovdje u Zavidovićima, drži se taj odnos nekako „bara-bara“. Međutim, neko moje uvjerenje jeste da bi nacionalni teatar morao imati bar 70%, uslovno rečeno, zabavnog i satiričnog sadržaja, a 30% drama, prosto da bi efekat na blagajni bio bolji u ovim kriznim vremenima. To je neki moj odnos. Možda jednom godišnje da tu bude jedan „izlet“ u eksperiment, međutim često se događa da od deset predstava bude šest ili sedam konceptalno-eksperimentalnih, multimedijalnih, nikom razumljivih sadržaja.

U Vašoj privatnoj biblioteci nalazi se više knjiga nego u nekim javnim ili školskim bibliotekama, kako?

Ja sam bio manijak skupljanja knjiga i filmova, i to je bila strast. Dok sam studirao jako sam volio praviti videoteku i biblioteku, znao sam da šparam od honorara da bih mogao kupiti VHS kasete onda je došao rat pa mi je ta videoteka propala, a knjige sam nekako uspio sačuvati tako da imam dosta knjiga.

Centar za kulturu ovdje u Zavidovićima ima dosta sadržaja, da li je tako i u ostalim mjestima gdje igrate?

Ovdje sam igrao 1999. godine „Biće, biće“, tada se još ništa nije oporavilo od rata, ali pamtim tu predstavu jer je bilo tako krcato kao da su cijeli Zavidovići gledali. Danas, 18 godina poslije, je tužno da smo tako blizu, a tako daleko. Ni sarajevsko ni sva druga pozorišta nemaju tu neku mobilnost, neku komunikaciju. Bojim se tog nekog „avlijanerskog“ mentaliteta koji se uvukao u Bosnu i Hercegovinu, svako se sklonio u neku svoju avliju ima neku džukelu koja mu čuva tu avliju, ne da nikome da uđe, ni da izađe. Da li su to malo napravili kantoni, malo općine ili partije neću u to da ulazim, ali ne postoji ta razmjena teatara. Ali ja se predivno osjećam da sam u Zavidovićima poslije 18 godina i vidim da je Dom nekako sređen i utegnut u odnosu kada sam ja bio onda.

U vremenu kada Vaše kolege stalno iskaču u reklamama, Vi ste ostali dosljedni svojim uvjerenjima, ne snimate reklame. Jeste li buntovnik?

Vremena se mijenjaju, glumci snimaju reklame iz ekonomskih razloga, ja lično ne bježim od toga da glumci to rade. Ali neki dan sam pročitao na fejsbuku nešto što je glasilo: „Gore od siromaštva je biti jeftin“. To me fascinira, zašto to rade tako jeftino?

Danas je sve nekako komercijalizovano, čak i praznici. Da li je bunt prema komercijalizmu korak ka nekoj novoj renesansi?

Za teatar je teško reći šta je komercijalno. Komercijalno, u tom smislu je ono što se prodaje? Za Ameriku je to kultura, slikar valja ako mu se prodaju slike, ako mu se ne prodaju slike – ne valja. Vi njega možete zvati komercijalni slikar. Recimo ako se prodaje neka predstava i publika hoće da je vidi, onda je ona komercijalna i ne vrijedi? A, ako imate umjetničku predstavu koju gleda 15 ljudi, ona vrijedi? E sad, pitanje je za sve umjetnosti je: da li je komercijalno ono što se prodaje? Neću da govorim o nekim drugim poslovima, ali ja mislim da nema glumca koji ne voli da igra pred punom salom.

Može li mlad čovjek danas raditi ono što voli i od toga pristojno živjeti?

To je sreća, to da se desi da radiš nešto što voliš i od toga živiš. Stvarno moraš da se rodiš pod nekom sretnom zvijezdom. Ja hvala Bogu radim ovaj posao 35 godina i mogu reći hvala Fortuni.