Piše: Ismet (H) Fazlić

„Zavidovići su grad sa više od 7000 godina dugom historijom i bogatim kulturno-historijskim naslijeđem.“

Kao i obično puno znakovitih informacija prođu ispod radara javnosti što je slučaj i sa nedavno objavljenoj vijesti o jedinstvenom otkriću arheologa na lokalitetu Kopilo kod Zenice. Tu je naime Međunarodni tim istraživača istražio  jedno od najznačajnijih prahistorijskih nalazišta na Balkanu.

U radu objavljenom u časopisu Antiquity, istraživači su opisali pogrebnu praksu pokojnika na nekropoli u Kopilu i dali preliminarne rezultate bioarheološke analize skeleta i metalnih nalaza. Ova istraživanja su značajna jer su pružila nove uvide o pogrebnoj praksi drevnih ljudi iz bronzanog i gvozdenog doba u ovom dijelu Evrope. Ovakav tip nekropole sa skeletnim ukopima za sada nije nigdje drugo dokumentovan. Zanimljivo je i to da, iako se u ovom periodu u većem dijelu Evrope praktikuje spaljivanje pokojnika, ovdje su nekoliko vjekova skeletno sahranjivali svoje članove zajednice. Još jedna zanimljivost jeste i pojava novih oblika nakita kao grobnih priloga. Svi nalazi sa nekropole Kopilo pohranjeni su u fundusu arheološke zbirke Muzeja Grada Zenice.

Hvale vrijedan arheološki poduhvat. Nadamo se da će ih biti u budućnsti  još i da će se svjetska javnost i nezavisni istraživači svih profIla aktivno uključiti u dalja arheološka istraživanja. Osvrnuti ćemo se na sterotipe i historijski diskurs koji  preovladava i dan danas.

MI U OČIMA ZAPADNJAKA

U doktorskoj disertaciji nobelovca Ive Andrića „Razvoj duhovnog života u Bosni i Hercegovini pod uticajem turske vladevine“ na samom početku ovako stoji:

„U srpsko-hrvatskoj nauci, a takođe i izvan nje, pitanje i suštine i vrste bosanske kulture u doba samostalnosti odnosno pitanje kulturnog nivoa ove zemlje neposredno pred invaziju Turaka obrađivano je u više mahova. Jedan njemački istraživač Moric Hernes došao je na osnovu svojih arheoloških istraživanja do zaključka da je u srednjem veku u Bosni jedva moglo biti reči o nekoj Kulturi. *

(* u napomeni rada stoji: i ovo unutrašnje siromaštvo svedoči o žalosnoj duševnoj praznini one generacije koja je po cenu svojih lovišta, štala i oružnica ,žrtvovale veru predaka „ Hernes, Dinarische wanderungen, p. 342)

Nobelovac dalje navodi Hernesa i kaže: u nedostatku kakvog drugog materijala Hernes izvodi zaključke ponajviše iz patarenskih nadgrobnih spomenika i iskopina. Sirovost i primitivnost reljefa nedostatak invencije i odsutnost svakog obelježja kulture na isklesanim figurama služe mu kao dokaz zato da je Bosna kulturno daleko zaostajala iza susednih država. Na osnovu ovih spomenika on donosi zaključak o potpunom odsustovanju svakog religioznog duha i potpunom varvarizmu bosanskog naroda. Višestruka iskopavanja što ih je obavio na raznim mestima a koja nisu iznela na videlo ni oružja ni nakita, samo su ga još više učvrstila u njegovom svatanju“ *

(*Vid Vuletić – VUKASOVIĆ, Bilješke o kulturi Južnih Slavena osobito Srbalja, Dubrovnik 1899.)
Gustaf Kossinna (rođen u Sovjetsku-Rusija, 1858-1931. njemački filolog i arheolog, smatra se da je tvorac teorije “arheološke kulture naselja”) parafrazirajući 0to fon Bizmarka u uvodniku za prvi broj časopisa Mannus je uzviknuo: “Smjestite prahistoriju u sedlo. Ona će već sama znati da jaše!”. Kossinna je Morica Hernesa nazvao “kompilator”, “učenjak najsiromašnijeg uma” (gedankenärmsten Gelehrten). Kossinna je kreator ideološkog načela njemačkih teritorijalnih ekspanzija.

Otkriće u Kopilima pokazuje i dokazuje da su arheološke teorije bile pogrešne i zlonamjerne. Biće zanimljivo kakav će odgovor historičara biti  na pitanje ako su prastanovnici (prailiri) imali takav dostojanstven i nadasve civiliziran odnos prema mrtvima i smrti, uključujući grobne priloge, kakav su onda odnos imali prema životu i ljudskoj zajednici općenito u to vrijeme?

Nije jednostavno uskočiti u sedlo pogotovo ako se konj rita i ako je mahnit. Nebitno o kome se radi  Kossinna ili Hernes da se zaključiti da teorije i usvojeni narativi o kulturama i civilizaciji na prostoru Balkana su zasnovani na sebičnim ideološkim i kulturološkim motivima. Metodološkim pristupom u arheologiji koji je iz nekog razloga ostao do danas relevantan i referentan (posliije drugog svjetskog rata nazvan pseudoznanost) nastojalo se prevashodno dokazati supremacija germanske kulture iz koje su došli i potekli mnogi naučnici. Pod uticajem germanske škole arheologije i kulture osim Andrića (uzgred bio i ambasador u Berlinu) bila i plejada utemeljitelja i naučnika muzeja u Sarajevu poput: Ć.Truhelke, K.Hermana, V.Skarića i dr. Naravno da skoro ništa nije ostalo jer je su svi tragovi ranijh kultura i civilizacija sistematski uništavani i opljačkani. Zatiranjem tragova jedne impozantne kulture koja je egzistirala na prostoru Ilirikuma (prostor bivše države Jugoslavije) slobodno možemo kazati traje skoro dvije hiljade godina.

Savršena bosanska historijska krinka bio je Zemaljski muzej u Sarajevu, koji je naravno imao i pozitivnu ulogu tako što se tu skupilo ogromno kulturološko blago, najveće u jugoistočnoj Evropi. Osnivanjem Zemaljskog muzeja sistematski je zamračen srednji vijek a naročito period nakon pada Rimskog carstva je zataškan i recikliran kako bi se stekao utisak da su na ovim prostorima boravili i opstali samo lovci skupljači i primitivne skupine naroda tumarajući po bosanskim vrletima.

HISTORIJAT ISTRAŽIVANJA I LOKALITETI  U ZAVIDOVIĆIMA

Ne mislim da će biti suvišno podsjetiti  da Zavidovići nemaju arheologa i zavičajni muzej. Pronađeni bogati artefakti prilikom zadnjih arheoloških iskopavanja manastira Udrim završili su u muzeju u Doboju. Ništa manje nisu vrijedniji od popularnog “Ćire”, naprotiv. Arheološka istraživanja na teritoriji naše i drugih općina započela su osnivanjem Zemaljskog muzeja u Sarajevu. U redcima koji slijede nastojati ćemo u kratkim crticama hronološki prikazati historijat istraživanja i potencijal kulturno-historijskog naslijeđa naše općine. Prva arheološka nalazišta i otkrića  karakteristična su po pronalasku mačeva, sa onim  neizbježnim “slučajni nalaz”.

Na lokalitetu Lučice (Hrge, Vozuća) pronađena je prahistorijska ostava gdje su pronađeni bronzani predmeti. PrIlikom oranja oko 1870. godine pronađena je bronza teška 20 kg (pretežno rasturena), zatim očuvano koplje, kelt i ornamentisana masivna narukvica (T. Dragičević, 1897 godine, Vinski – Gasparini, 1983 godine, Arheološki leksikon BiH).

Drugi lokalitet je Gostović, a radi se o prahistorijskom nalazu bronzanog kelta iz bronzanog doba  LIT. T. Dragičević 1897 g. Arheološki leksikon BiH).

Treći lokalitet je Predražići na kojem je pronađen bronzani mač sa drškom u obliku jezička iz bronzanog doba. Šturo opisano kao prahistorijski pojedinačni nalaz. (LIT. T.Dragičević 1897 g. Arheološki leksikon BiH).

Zasluge za ova otkrića idu žandarmerijskom oficiru Tomi Dragičeviću, ljubitelju starina, sakupljaču narodnih umotvorina i arheologu amateru. Njega bez sumnje možemo nazvati pionirom arheologije u Zavidovićima. Zanimljivo je da T. Dragičević nakon niza velikih otkrića (mahom su u pitanju rimske utvrde) na prostoru tuzlanskog okružja biva službeno premješten u Žepče (u to vrijeme  Zavidovići su bili u sastavu žepačkog kotara) gdje je nastavio svoj rad na proučavanju prošlosti, otkrivši važan prahistorijski lokalitet Kraljevine (u Novom Šeheru), neolitsko naselje butmirske kulture.

Neumorni Ćiro Truhelka 1907 g.  boravio je na našim prostorima. Vršio je iskopavanja na Gradini u Grabovici i ponešto zabilježio. Pod ovo „ponešto“  mislimo na prikupljanje površinskih nalaza, te njihovu kabinetsku obradu i tipološku analizu. Ruku na srce i na tome mu trebamo biti zahvalani jer imali su samo olovku i papir. Od ostale poputnine u rancu pored zavežljaja hrane bila je samo alatka za kopanje. Tumbali su se na konjskim zapregama od željezničke stanice u Zavidovićima do ciljanih lokaliteta, ili išli pješice. Desetak godina kasnije 1921 g. i  1939 g. Milenko S.Filipović  je posjetio naše prostore. Zapisao je i prenio nam važne podatke o manastirima u Gostoviću i Vozućoj i nevjerovatnu količinu informacija o davnim vremenima i ljudima. O njegovom entuzijazmu govori bogata bibliografija za koju bi trebalo pet godina da se isčita. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina spomenici kulture i arheološki lokaliteti na našoj općini opet su u žiži interesovanja. U arheološke pohode nam dolaze Branko Belić (lokalitet Tuk, 1964/65 g. Istraživao je: Gradina- Žišci, Gradac-Oštrić-Mahoje, Gradačac-Dištica, Gradina-Čardak i dr. Historičar i kulturni radnik Šefik Bešlagić stručnjak za stećke i srednjovjekovne nekropole evidentirao je stećke u Bešama, Čardaku, Borovnici, Kuvelju, Mramorju i dr. Istraživanja su vršena 1971 g. Naravno ne treba zaboraviti ni Ivu Bojanovskog (istraživao utvrđeni grad Stog) i Borivoja Čovića. Onda je sve zamrlo do 2020. godine  kada su započela arheološka istraživannnja u Manastiru Udrim kojima je rukovodio arheolog Aleksandar Jašarević iz Doboja. Činjenica je da smo privilegovani od ranijih generacija nevjerovatnom količinom informacija koje nam pomažu da sagledamo historijske kontekste i sa velikom sigurnošću pogodimo i razumijemo lokalne prilike i neprlike kojima su naši predci bili izloženi.

„Ponos sav kamenit

Rodu svome znamenit

I više no svo kamenje

Djedovo to je znamenje“

(Hamdo Čamo)

To kamenje, ti spomenici oduvjek su privlačili pažnju ljudi, tako da danas imamo fascinantnih narodnih priča, predanja i poneko svjedočanstvo drevnih pisaca koje su prepisivali i tumačili potonje generacije. Nekada sa nevjerovatnom tačnošću, a ponekad poigravajući se sa historijskim faktima dodavajući im svoje riječi ili kombinirajući sa narodnim pričama dobile sasvim drugačiji kontekst i za nauku postale su bezvrijedne i apokrifne.

IME JE PORUKA

Lokalna toponomastika zajedno sa arheološkim lokalitetima i spomenicima impliciraju na drevne narode i vremena koja nanovo privlače pažnju (stari Latini kažu: NOMEN EST OMEN –(ime je znak, znamen)  mada je bolji prijevod „ime je poruka“. Stiče se dojam da je historija našega kraja počela instaliranjem prvih gatera u blizini ušća Krivaje u Bosnu. Nerijetko možemo pročitati da su Zavidovići mlad grad nastao krajem 19 vijeka . Nije ovo samo historijski smušeni šlamperaj već i marketinški salto mortale. Akademska zajednica i istraživači na lokalnom nivou moraju rješiti misterije oko prevažnih historijskih činjenica i konačno uz konsensuz struke i novih naučnih promišljanja i saznanja  iz naših života maknuti stereotipe i izlizanu historiju. Svijetla tačka je što se u zadnjih 30 godina pojavili entuzijasti, obilje arhivske gradje, starih knjiga i raznih naučnih vrela koja su negdje bila sakrivena ili nedostupna široj javnosti i u konačnici podastrijeti javnosti šta su historijski fakti a šta nelogičnosti, kontradiktornosti i elementarne pogreške.

Za moj grad zlatan izvor (kažem zbog datuma) je popis bosanskog sandžaka 1565. godine u kojem su spomenuti Zavidovići kao selo. Slavni Napoleon je kazao: „Glava bez sjećanja kao tvrđava bez vojske“.  Naša tvrđava bez vojske koja ima prefiks  „srednjovjekovni grad“ je Stog ili Grad na Stogu (lokalitet u blizini Mahoja) koji svojim raskošnim gabaritima i značaju nekoliko stotina metara udaljenom Gradiću (manjem utvrđenju) stavlja do znanja ko je dominatniji, moćniji i raskošniji. Ako  pridodamo i lokalitet Stolići koji se nalazi u neposrednoj blizini to nedvosmisleno ukazuje da je tu neko stolovao, vladao, kraljevao.  Etimološki smo pojmom „Srednjovjekovni grad“ smjestili   Zavidoviće u sami srednji vijek. Sudeći prema monolitnim temeljima i kamenim blokovima pojedini  “nezavisni“ historičari srednjovjekovne gradove stavljaju u vremenski okvir u kojem su Iliri bili gospodari ovih prostora tj. prije 2000 godina. Ovdje ne treba upasti u zamku i svesti našu općinu na ona 4%  teritorije urbane gradske jezgre. Međutim, ako prošetamo od zgrade općine Zavidovići samo nekoliko stotina metara istočno u blizini mjesta gdje je ušće Krivaje u Bosnu nalazi se jedan nevjerovatan arheološki kuriozitet koji je mnogima nepoznanica a to je lokalitet TUK .

LOKALITET TUK

Najsjajnije i najvrednije arheološko otkiće na prostoru općine Zavidovići je TUK- PRAHISTORIJSKO NASELJE. Prostire se na desnoj obali rijeke Bosne neposredno uz ušće rijeke Krivaje (Novo naselje). Prvi slučajni nalaz je sa početka dvadesetog vijeka,  a Branko Belić arheolog iz Doboja je 1964/65 vršio zaštitna arheološka iskopavanja. Nakon istražnih radnjih lokalitet je uništen. Istraživanja su otkrila dva kulturna stratuna: donji koji pripada kakanjskoj kulturi i gornji sa karakteristikama vinčarske kulture, srednji i mlađi neolit.

Neodgovorni pojedinci bez obzira odakle se“ šljegli“ su devastirali lokalitet.

Arhelogija nam kazuje da je vinčarska kultura prapovjesna kultura kasnog neolita i ranog neolita.

Kakanjska kutura Od 5300 i 4400 prije nove ere/prije Isaa, alejhi selam/prije Isusa Hrista /neka je Božija milost na njega.

Neolit 6230 i 4900 prije nove ere/prije Isaa, alejhi selam/prije Isusa Hrista /neka je Božija milost na njega.

O nevjerovatnom arheološkom kuriozitetu važno je napomenuti da je ukupno šest lokaliteta ove kulture na prostoru Bosne i Hercegovine. (Obre I  Stratum III i IV , Kakanj- Plandište, Arnautovići, Okolište I kod Visokog, Papratnica-Zagrebnica i Tuk kod Zavidovića. Ova kultura ( sedma na listi neolitskih kultura u Evropi) kasnije će uticati na formiranje butmirske kulture najznačajnije neolitske kulture u Centralnoj Bosni. O epohalnom otkriću butmirske kulture puno se pisalo, a na žalost malo čitalo.

UDRINOPOLJ

Rizah Odžečkić u knjizi“ Zavidovići i okolina“ citirajući M.Filipovića piše o drevnoj čaršiji  „Priča se da je sve od mosta Stipovića do manastira bila čaršija »grad«. Ova priča je potpuno osnovana, a kao dokaz navešćemo još jedan vrlo zanimljiv lokalitet RID u Čardaku. „RID je praistorijsko naselje na stijeni uz lijevu obalu Gostovića Rijeke (osmi km, stijena neposredno uz most op.a.) na prostoru veličine oko 40×10 m djelimično sačuvani kulturni slojevi. Površinski nalaz:  kremeni odbici i fragmenti keramike mlađeg kamenog doba i fragmenti keramike koja pripada  kasnijem vremenskom razdoblju. Neolit i kasno bronzano ili željezno doba, T. Dragičević 1906 g.  Arheološki leksikon BiH). Neolitske naseobine Tuk i Rid zajedno sa ostacima desetina prahistorijskih gradina u Mahoju, Kučicama, Lovnici, Grabovici, Čardaku, Priluku i dr. nedvosmisleno su  materijalni dokazi o postojanju razvijene ciilizacije koje je nakon procvata i svog vrhunca doživjela pad i slom. Početna  tačka ovog neolitskog naselja je Tuk a krajnja podno planine Udrim. Protezalo se najvećim dijelom rijekom Gostović skoro 15 Km. Praistorijska naselja i lokaliteti su  dokaz da je na prostoru naše općine i šire bila razvijena kultura i i civilizacije hiljadama godina a ne primitivne skupine u rangu lovaca- skupljača kako se u nekim naučnim krugovima pokušalo predstaviti. Ova čaršija u dolini rijeke Gostović sa epicentrom Rid u smješteno u polju  naselja Čardak  smatram da bi trebala da se zove  jednostavno Udrinopolj (Udrinopolis).

 SvetovID: Sveti VID > SeVID  > ZAVID>  ZAVIDOVIĆI

Sevid Toponim koji u osnovi imaju vid ili vit upućuju na staroslavensko božanstvo Sveti Vid. Svetovid (Sv. Vid) je poznato vrhovno božanstvo Zapadnih Slavena a mjesta s tim nazivom mogu se smatrati kultnim mjestima posvećenim tom božanstvu. Petar Skok u svom tumačenju ovog toponima uzima kao osnov kristijanizirano božanstvo koje je ranije pripadalo baltičkim Slavenima. U imenu božanstva Svetovid, koji je na Balkanu bio kristijaniziran u kultu sv. Vida krije se pagansko vjerovanje i mitologija koja je bila jako zastupljena u vjerovanju starih Slavena. U slavenskoj mitologiji i narodnim običajima Vid je povezan sa ratom, grmljavinom, proricanjem i iscjeljenjem, posvećeni su mu brojni brdsko-planinski vrhovi. Kada smo kod brdsko-planinski vrhova navesti ćemo: Ozren i Velež. Korijen riječi  planine Ozren (dvadeset km sjeveroistočno od Zavidovića) je stara slovenska riječ zreti  što znači vidjeti.

Zanimljivo je što slično značenje i korijen riječi ima i naš grad. Riječi koje su nastale i koje koristimo u svakodnevnom govoru se prozor, zrcalo, prozreti, nadzirati.

Drugi toponim (oronim) koji je također dio slavenske mitologije je Velež (dvanaest  km južno od grada). Drugo po važnosti (lažno) božanstvo u straoslovenskoj mitologiji “ Čuvar mjeseca”. Ime ilirskog božanstva Vidasus je iz naše riječi, vidi, vidjeti, viđenje, vidati (liječiti), a tu su i brojni toponimi; Vid, Viduša, Sevid, Zavid  ali i  imena Vidak, Vidoje, Vida, Vidna, Vidosava. Kod slavena Bog Vid sve vidi. Svetovid ili Vidasus je kasnije krstijaniziran, kao i kod dosta staroilirskih i ostalih staroslavenskih običaja crkve su strpljivo i godinama uspjeli prenijeti njihove karakteristike u kršćanstvo. Kao dokaz tvrdnji navesti ćemo katoličku kapelicu na brdu Biljačič iznad Zavidovića koja nosi naziv “Sveti Vid”

Bog sve vidi. Bog najbolje zna.