Piše: Ismet (H) Fazlić
“Zlokobno praskanje, rafali, pucnjava iz različitog arsenala naoružanja PAT, PAM, 84-vorka, AP, bombe koje nas zasipaju. To jutro je kao nikada dosada Dubrava mirisala na barut, ujeda za oči. Vlaga i magla kao da su se zainatile da ne dozvoli da se prostor bojnog polja provjetri. Uistinu je pored išintranih i polomljenih grana starih hrastova izgledalo apokaliptično. Jezivo paranje metaka, a malo prije navikao sam se na hladnu i jezivu tišinu dok sam puzao ka zemunici”.
Je li baš tako bilo? Bilo je i gore. Navikao sam se i na Fikreta Hadžića, od kojeg se nisam razdvajao od momenta kada smo se upoznali tog hladnog jutra na slaboj svjetlosti svijeće koja je skrivala naša dječija lica. Uniforma mu je sjajno pristajala i nijednog momenta se nije odvajao od preglomazne zelene rupovke. Završio je Fikret policijsku akademiju u Sarajevu nakon čega upisuje Vojnu akademiju u Beogradu koju uspješno završava 1992 god.
U maju 1992 godine vraća se u svoje Tursiće i ubrzo se priključuje Teritorijalnoj odbrani Zavidovići. Vrlo brzo je po sili prilika prihvatio ulogu ratnog komadanta (bio je zamjenik komadanta bataljona u Odredu “Hajderovići”). Imao je naš Fikret oficirsko znanje i držanje. Krasile su ga odlike vođe i izrastao je nakon sjajne organizacije odbrane oko hajderovićkih i rujničkih sela u ličnost koja neprijatelju neće lahko dopustiti da ostvare svoje vojne ciljeve. Sjana vojnička karijera je bila ispred njega.
Ne sjećam se šta se tada tačno pričalo (a o čemu drugo, nego o položaju neprijateljskih rovova, tranšea, zemunica, isturenih rovova, brojnosti neprijatelja i naravno, kako doći do neprijateljske linije). Ja sam u miru, sa apetitom pojeo sardinu znajući da je plan napada kod Fikreta i Mustafe- Mućeta (op.a. Mustafa Merdanović, neustrašivi borac hajderovićkog ratišta, preselio 15.12.1994) . Sve se svodi na; privuci se, pritaji se, iznenadi, nanesi gubitak, zaplijeni oružje i povuci se.
Samo što smo se primakli našem borbenom cilju kota Ljulj (nedaleko od sela Karačić) primjetili smo dva neprijateljska vojnika koji su 50 m ispred svojih rovova postavljali mine. To saznanje nas je nakratko pokolebalo. Ali, Fikret je bio odlučan da napadne. Napad je krenuo. Nije pošlo dobro po nas.
Uletjeli smo u unakrsnu vatru, iz koje smo se brzo izvukli sređenom vatrom prema rovu, iz kojeg je pogođen Fikret. Rov je utihnuo i jakom vatrom smo pokušavali osvojiti neprijateljsku zemunicu ispred nas. Nisu se predavali, uzvraćali su žestoko. Čak i zolja ispaljena sa 15-ak m nije dala željeni rezultat. Uzvratili su bombama po našim položajima. Iako je grupa desno od nas (Mućetova) uspjela da zauzme rov i liniju desno od zemunice, moja grupa nije uspjevala uništiti jako utvrđeno gnijezdo.
Neprijatelj je bio odlučan da ne odstupi čak ni milimetar. Nisu oni bezvezni ratnici. Napadamo u valovima. Uzvraćaju zasipajući nas puščanom vatrom i bombama. Odbijaju napad za napadom. Bila mi je nevjerovatna činjenica da su tako muški odbranili svoje položaje. To se ne zaboravlja i ne može se zaboraviti. Posvuda krv ubijenih i ranjenih, ubijena mladost. Bio je to žestok okršaj koji je za mene trajao beskonačno. Na jednom je sve utihnulo. Zbog izvlačenja ranjenika nismo bili u stanju da zadamo završni udarac. Povlačimo se. Dobijam novi zadatak da čuvam odstupnicu. Nije mi bilo svejedno kada sam primijetio da sam ostao sam kod starog hrasta (DUB) po čemu je Dubrava dobila ime. Punim zadnji okvir od 300 komada metaka, koliko sam nosio u okvirima i kutijama. Jesu li me zaboravili? Ležim pod zemunicom utvrđena poput bunkera Envera Hodže u Albaniji. Samo da me ne okruže i zarobe. Ne znam ništa za Fikreta.
Primjećujem u dubini mog saborca. Dobijam znak da se mogu povući. Nišanim, čekam metu. Konačno. Kratki rafal i iznanadni udar u rame. Ništa mi nije jasno. Zar sam pogođen? Od siline udara kapa “francuzica” pala mi je sa glave i ostala u lišću, kao suvenir agresorima. Potok krvi se slijevao niz rukav. Nisam imao sreću, metak 7,9 ispaljen iz neposredne blizine pogodio me je u toku (kopču) od borbenog ranca, rascvjetao se, te mi je strašno razvalio rame. Mislio sam da je izlazak sunca koji je tek provirivao iza Podsjelova moj početak umirućeg dana. Uspio sam da ponesem PM i spustio se na mjesto gdje je ukazivana pomoć Fikretu.
Stavi prvi zavoj! Zavoj! Url’o sam na jednog vojnika. Ležim i vidim ih. Crne ptice. Šta li naslućuju te ptičurine koje kruže na zatomljenom nebu? Nije li to neki znak sa neba? Jasno ih vidim ili se ipak samo pričinjava? Šta ću ja ovdje, ponavljam. Šta ću ja ovdje? Kako se ne mogu natjerati da prestanem to izgovarati? Šta ću ja…
Drama je ponovo nastala kada su me pokušali nositi preko minskog polja. Bilo je skoro nemoguće, sa čovjekom na leđima, kretati se preko silka-žice od poteznih mina. Sretno smo prešli preko minskog polja. Čini mi se nekih dvjesto ili tristo metara ispod neprijateljske linije došli su pomoći četvorica iz skupine diverzanata, koji su nam se pridružili i izvukli me do naše linije. Tu su me previli i Ladom nivom prebacili do Mramorja.
Tamo sam zbrinut i zajedno sa teško ranjenim Fikretom prebačen za Zenicu. Na izlazu improvizirane ambulante, čuo sam od doktora da Fikret neće izdržati do bolnice u Zenici. Fikret je preselio na kapiji zeničke bolnice. Rane su bile preteške. Njegovo junačko srce je prestalo da kuca. Preemotivno je bilo u ambulantnim, i to neću opisivati. Možda je živ vojnik kojem je Fikret ostavio u emanet dvoje djece vojnika koji je ranije preselio u Fikretovoj jedinici. On je jedini bio svjestan čitavo vrijeme. Ratno priznanje “ Zlatni ljiljan” posthumno mu je dodjeljeno 1993.god.
Neka se Allah smiluje šehidu Fikretu Hadžiću, heroju Zavidovića.
“Oni koji nose najveću bol najčešće šute ili je prikrivaju osmijehom”.
