Otvoreno pismo gospodinu Nenadu Cvjetkoviću, ali i svima onima koje zanima Ozren, Vozuća i Gostović.

Piše: Ismet (H) Fazlić

Gospodine Cvjetkoviću,
Bio sam bezmalo iznenađen sadržajem Vaših tekstova. Ima za svakoga po nešto. Između ostalog pažljivo sam pročitao članak “Osvetnik vojvode Radivoja Kerovića – Srećko Lazarević”. Ove današnje generacije, koje vole historiju, vole i pismo bosančicu (koja neodoljivo podsjeća na pismo kojim bijaše napisan navedeni čanak) na kojem je napisana povelja bosanskog bana Kulina. Ono je dio našeg kolektiviteta i historijskog kontinuiteta. Za to pismo Vuk Karadžić u svom Rječniku kaže: “Rukopis bosanske bukvice, tako je različan od našega da ga niko ne bi mogao pročitati dok ne bi najprije učio i namučio se.” Isti taj Vuk Karadžić bio je nepismen, pa je došao u Bosnu da bi tu dobio besplatno opismenjavanje i školovanje. Kao što vidimo Vuk Karadžić je uradio puno toga da nauči čitati i pisati, za razliku Miloša Obrenovića koji je okončao svoj život kao nepismen čovjek, a koji je takav stajao na čelu srpskog naroda. Upravo u tom periodu u Bosni je cvjetala nauka, pisale su se knjige, postojale su škole, biblioteke, obrazovni sistem, domaća alhamijado književnost itd. O tome opširno piše i Miroslav Krleža. Mene privlače naše zajedničke vrednosti koje su stoljećima njegovane. Svakako ćemo mi imati jedan drugom šta kazati o nevrijednotama i nevoljama poput Drugog svjetskog rata i vojvodama poput Račića kojeg je Vozuća dobro zapamtila.

O Vašem književnom i novinarskom opusu, temama interesovanja, oblikovanju svijesti putem medija ne bih trošio puno prostora u ovom pismu. U mjeri koliko nas se tiče mogli bismo za početak da raspakiramo fenomen takozvane “Nemanjićke zadužbine” i “Nemanjićke države” u Bosni. Složićemo se da je ovaj fenomen neizbježan u aktuelnom mitskom preslagivanju srpskog sveta. Svjedoci smo da se u posljednje vrijeme odvijaju aktivnosti oko arheološkog iskopavanja i obnove manastira Udrim. To ima i blagoslov mitropolita dabrobosanskog Hrizostoma. Vratimo se arheološkom iskopavanju. Neko je kazao da je arheologija egzaktna nauka. Meni osobno pada u oči kolizija u istupima arheologa Aleksandra Jašarevića. Njegova biografija dokazuje da se radi o mladom i školovanom čovjeku. Nemam problem da pohvalim njegov terenski rad, samo od njega dobijamo informacije na kapaljku. Iz površne analize on je u svojim izjavama za medije proturječan. Vidljivo je da protojerej Zoran Živković koji u svakom medijskom nastupu (uzgred vrlo rijetko za federalne medije) svako novo otkriće struke podeblja narodnom predajom o nemanjićevoj zadužbini. Donekle i to razumijem jer mitropolit, protojerej i arheolog imaju pravo na svoj ugao gledanja, i percepciju aktuelne problematike shodno poslu kojim se bave.

Mislio sam da se naukom i arheološkim iskopavanjem donosi vrijeme u kome se ukida praksa nagađanja i falsifikovanja kulturne i historijske baštine, utvrđenih činjenica i otkrića. U normalnoj državi kojoj težimo, trebalo bi da se novi dokazi, medijski objelodane i postanu dio istine, dostupne lokalnoj i široj javnosti. Nažalost, do dan danas ne dočekasmo toliko očekivane rezultate analize uzoraka iz Gostovića metode C 14 koja je rađena u Londonu 2020. godine. Za neupućene čitaoce ova metoda služi za datiranje materijala organskog porijekla starosti do 60 000 godina. Gospodin Jašarević nikako da to prezentira javnosti. A mnogi to čekamo. Zanimljivo je da dobojski muzej danas ima ingerencije i u zavidovićkom kraju.

Drago mi je da taj vrlo značajan kulturološki most ili povezica koja prelazi entitetske granice. Vjerovatno je to neki prijeratni šablon kojeg ste vješto iskoristili pa ste sve artefakte odnijeli sa prostora Zavidovića. Što bi se reklo, baš ste nas izradili.
Gospodine Cvjetkoviću, ja se bojim onih lovaca na blago koji su nevidljivi, i onih koji vješto koriste našu složenu situaciju da šta ušićare vezano za pronađene predmete. Sve Vam je išlo na ruku i to što se moj grad nije udostojio da do dan danas osnuje svoj muzej. Da ne odugovlačim. Lijepo bi bilo da se pokaže i respekt prema lokalnim institucijama kulture i da se pokuša sarađivati. Nikakve saradnje nema, vjerovatno zbog složenih i isprepletenih ingerencija u strukturama vlasti koje se staraju o kulturnom blagu, a očigledno je i nesnalaženje osoba koje su zadužene da se staraju o ovim zajedničkim vrijednostima na području Zavidovića. Složićete se da je nauka neumoljiva i stavlja nam kao imperativ nepristrastnost da naučno i naučeno ima smisla samo ako postane dio obrazovnog sistema i dio našeg kulturnog identiteta.

Na tome možemo graditi našu budućnost i mirne savjesti kazati da je to naša historija i prošlost, zasnovana na naučnim osnovama. Trebamo svi biti jako zainteresirani za naša kulturna dobra a da arheološko istraživanje Udrima bude početak za jedan ozbiljan projekat istraživanja doline Gostovića i stavljanje iste na kulturnu, obrazovnu i turističku mapu Zavidovića i Srednje Bosne.
Postavlja se pitanje ko je zakazao?
Naravno, oni koji zato dobijaju plaću po Zavodima za zaštitu spomenika kulture BiH i filijalama na nižim nivoima vlasti, ali i svi mi koji smo nijemi posmatrači. Nevjerovatno je da neki ljudi koji su pozvani i stručni zbog snishodljivog ponašanja i pod izgovorom ne talasanja sve procese oko manastira Udrim nijemo posmatraju smišljajući alibi i izgovor kako je neko drugi zakazao.
Gospodin Živković je pojasnio kako je značajno potencirati vjerski turizam na ovom lokalitetu koji uz prirodu i Park prirode Tajan posjetiocima sigurno može ponuditi mnogo više. U jednoj izjavi on je rekao: “Kamenica ima park prirode ‘Tajan’, izletište i kupalište, a manastir će sigurno obogatiti ponudu koja će biti proširena i vjerskim turizmom. Ovaj objekt je, prema nekim saznanjima od 14. vijeka i ima svoju kulturnu, tradicionalnu, vjersku i svaku drugu dimenziju te je značajno da se o tome govori”- pojašnjava protojerej.
Slažem se sa izjavom da se o tome treba govoriti, zato kao zainteresirana strana imam legitimno pravo na svoje mišljenje zasnovano na brojnim relevantnim pisanim izvorima. Samo je pitanje kako u Parku prirode pored izletišta i kupališta častiti posjetioce duhovnošću u svijetlu onoga što se iza brda valja, jer je očito da za sve što su nauka i arheologija dale svoj sud, za vas je obična tlapnja.
Mirotočivost Nemanjića
Upada u oči da na nedavno podignutom spomeniku Stefanu Nemanji u Beogradu on u ruci drži mač, a ne krst. Kakvu poruku politička Srbija i Beograd time daju vama sunarodnicima i nama komšijama? Sigurno ne onu koju autor umjetničkog kipa pred palačom Ujedinjenih nacija u New Yorku predstavljajući kovača koji mač prekiva u plug za obradu usjeva. Pisati o Nemanjićima a prešutjeti ovaj najnoviji spomenik, koji kao i mit o manastiru Udrim, zaziva duhove prošlosti nije moguće. U historijskom kontekstu mora se priznati da kraljevstvo Nemanjića ima svoju težinu ako se posmatra sa aspekta opstojnosti i političkog diskursa. Bez problema se da uočiti u nekim historijskim izvorima da podčinjenost kraljevstva Nemanjića Ugarskom kraljevstvu što u velikoj mjeri dovodi istinsku samostalnost te države. Nekako redovno promiče podatak da je upravo Stefan Nemanja po svom rođenju kršten po katoličkom obredu.

O tome član Srpske akademija nauka i umetnosti Miloš Blagojević navodi podatak: “U doba velikih meteža u Srbiji, navjerovatnije posle smrti župana Vukana (oko 1112), Nemanjin otac Zavida sklonio se u Duklju. Tu se u Ribnici, (Podgorica, danas Titograd), rodio najmlađi sin Stefan Nemanja, koji je tu i kršten po katoličkom obredu, jer u to doba nije bilo pravoslavnih sveštenika.” (Miloš Blagojević, Srbija u doba Nemanjića, Beograd, 1989., str.35.) Srednjovjekovni nemanjićki duh izražen kroz vojnu i političku moć, ideološku misao zavijen u oblandu samodeklemovane ideje premoćnosti vješto se utapa u poznatu velikosrpsku hegemoniju. Što je to u nacionalnom projektu prevagnulo da sada Stefan Nemanja umjesto krsta nosi mač? Zaista ste se mnogo zaigrali oko historijske uloge Nemanjića dokazanih progonitelja bogumila. Zbog toga je u njegovoj ruci mač. O tim progonima ostalo je zapisano: “U raškim izvorima imaju dva tri prokletstva na babune i nekoliko pomena o borbi s njima. Nemanja da bi utvrdio pravoslavlje u svojoj državi energično je iskorjenjivao bogumile. Gonio ih je nemilosrdno. Plijenio im je imanja, kažnjavao ih je, čak je i spaljivao; njihovom učitelju je dao odrezati jezik. Uništavao je njihove knjige. Gonjeni bogumili bježali su na sve strane, a najviše ih se spasilo u susjednoj Bosni.” (Vladimir Ćorović, Istorija Jugoslavije, str.98.)

Narodna predanja postoje, ali je istina važnija

Krenimo redom. Toponim Udrim je ilirski i nastao je od riječi; dri što znači; teći, ići. Rijeka Drina i Drava imaju isti korijen. Dok je toponim gost svima poznat kao drugi po važnosti položaj u srednjovjekovnoj bosanskoj vjerskoj i duhovnoj organizaciji. O Crkvi bosanskoj je zabilježeno da je bila potpuno nezavisna. O tome se navodi: “Vjernici Crkve bosanske nazivaju svoju crkvu “narodnom” i “bosanskom”, a sebe “pravim” ili “dobrim Bošnjanima”. Sva imena su im narodna; gone ih pape i Mađari, zbog čega oni grčevito brane svoju vjeru i državnu samostalnost. Crkva bosanska ne priznaje papski primat ni jurisdikciju carigradskog parijarha, pa je stoga potpuno samostalna.” (Vojislav Bogićević, Pismenost u Bosni i Hercegovini: od pojave slovenske pismenosti u IX v. do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1919. godine. Veselin Masleša, Sarajevo, 1975., str.57.)

Taj historijski usud, koji se prelamao raskolom u kršćanstvu 1054. godine, na zapadnu – katoličku i pravoslavnu-istočnu crkvu, i položaj u kojem se našla Bosna, stavilo je granicu tog raskola na rijeku Drinu. Naša Bosna i starosjedioci postadoše poprište velikog zla. Najveću nesreću i stradanje su prouzrokavale vojske čija je pozadina isključivo bila vjerska a kolokvijalno su nazvani Križarski pohodi i ratovi. Vatikan je čistio i ukrupnjavao svoju teritoriju do Drine koju mu je odredila Drina kao linija razgraničenja. Glavni protagonisti su bili rimska kurija i Vatikan kao ideološka potpora, i Ugari kao egzukutori bosanskog heresa. Jedan od posljednjih križarskih pohoda na srednjovjekovnu Bosnu desio se od 1450. do 1454. godine. Zabilježena je neviđena brutalnost jedne od najorganizovanijih i najuvježbanijih vojski u to doba. Pribjegavali su taktici iscrpljivanja i izgladnjivanja lokalnog stanovništa jer bosanska vojska zbog ranijih vojnih kampanja poprilično bila desetkovana i oslabljena.

Tek sada možemo da sagledamo neprihvatljivosti teze o neviđenom ktitorskom zanosu ugarskog vazala Dragutina Nemanjića čija se majka deklarisana kao katolkinja. Što li je Dragutin video, usnio ili zamislio da po izuzetno nezgodnoj, nemirnoj i dinamičnoj granici on podiže zadužbine gdje prema strogim crkvenim zakonima uopšte nema organizovane hijerarhije. Zašto se tu nije zamonašio? Čak se spominje da je Dragutin Nemanjić obilazeći ove predjele pao sa konja povredio nogu pokajao se, zamonašio (poslije majčine smrti) i odlučio na malom prostoru nemirne Bosne napraviti takav sklad zadužbina poput one na Svetoj gori. Zaista je čudno da hroničari i pisari koje je imao na dvoru nisu ostavili trag koji bi dokazao ktitorstvo. Potpuno su razumljive ekspanzionističke državničke namjere Nemanjića u formiranju srpske države i njihovom kulturnom i duhovnom doprinosu da Srbi budu upamćeni po moćnoj dinastiji i državi na prostoru Rimske provincije Ilirikum.

Dolaskom Osmaskog carstva dolazi do promjene odnosa u region i do nestanka uticaja Vatikana i inkvizicije. Dolazi do promjene granica i do migracija sa istoka i naseljavanja vlaškog stanovništva koji su tada govorili starorumunskim jezikom. Došli su i na prostore Zavidovića, Gostovića gdje i danas imamo njihove toponime. Jedan od njih je selo Drakulići. Ne trebamo biti veliki lingvisti i etnolozi da primjetimo da je termin drakula rumunskog, odnosno vlaškog, a ne slavenskog porijekla. Pod talasom srpskog nacionalnog pokreta koji iz Srbije kod nas dolazi krajem 19. stoljeća, domaći Vlasi počinu se nazvati Srbima. Akademik Vladislav Skarić o ovom procesu navodi sljedeće: “U Sarajevu je poslije 1863. godine osnovano među sarajevskim Srbima društvo koje je uzelo na sebe za zadatak da iskorijene pordugljivo ime Vlah, a da uvodi ime Srbin.” (Vladislav Skarić, Izabrana djela, Knjiga I, Sarajevo i njegova okolina od nastarijih vremena do Austrougraske okupacije, Sarajevo, 1986., str.286-297.)

Kao doseljeni kmetovi oni prvi puta dolaze do zemljišnih posjeda 1918. godine kada kralj Aleksandar Karađorđević u Bosni i Hrecegovini provodi masovno oduzimanje zemlje u procesu koji je poznat pod imenom Agrarna raforma. Za svaku tadašnju banovimu sačinjena je tačna evidencija kome je oduzeta zemlja i kome se dala. Isplaćene su samo dvije umanjene rate obećane odšetete. (više u: Arhiv Bosne i Hercegovine, Evidencija o isplaćenoj kmetovskoj ošteti i privremenoj renti za bivša kmetska selišta).
Bosna nije nepoznat pojam u prošlosti. Iz starog putopisa Bosnom kojeg je napisao Benedict Curipeschitt (Benedikt Kuripešić) 1530. godine saznajemo da je on u Bosni našao tri vjere. Tu se kaže: “U pomenutoj kraljevini Bosni našli smo tri naroda i tri vjere. Prvo su starosjedioci Bošnjaci (Woßner); oni su rimo-hrišćanske vjere. Njih je Turčin, kada je osvojio kraljevinu Bosnu, ostavio u njihovoj vjeri. Drugo su Srbi (Surffen), koje oni zovu Vlasima (Wallachen), a mi ih zovemo Zigen (ĆIĆI, ČIČI) ili martolozima. Došli su iz mjesta Smedereva (Smederaw) i grčkog Beograda (griechisch Weussenburg), a vjere su sv. Pavle (Sannd Paulus). Mi ih držimo takođe za dobre hrišćane jer ne nalazimo nikakvu razliku između njihove i rimske vjere.” Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530. prvi put štampano 1531. Godine. (Itinerarioum, Wegrayss Kün. May. potsehafft gen Constantinopel zu dem Turkischen Keiser Soleyman. Augsburg Anno MDXXXI)

Što je to što nas čini isključivim? Je li civilizacijski da se tragovi jedne kulture, potpuno eliminiše i zatre kako bi druga vrijednost bila prikazana kao preživjela jer imamo materijalne dokaze a druga kao i vjekovima ranije sistemski uništavana, zataškavana i na pragu izumiranja? Neka žive jedna pored druge i neka se nadopunjuju. Opet smo po ko zna koji put, dokazali isključivost da ne bi ne d'o, Bog predaja došla u pitanje. O starosti manastira na Ozrenu, Vozući i Gostoviću najbolje je uzeti crkvene pisane izvore. Tako Dabro-bosanski Istočnik, iz 1889. godine o Nemanjićima kao graditeljima kaže: „Ma da ovdašnji svijet govori da su ga Nemanjići napravili; to se bez ikakvije dokaza, a sudeći po položaju, i ako je vjerovati istoriji, nemere uzeti za vjerovatno.“ (Dabro-bosanski Istočnik, 1889. god., broj 21. i 22., str. 337.)

O ovim vjerskim objektima i stanovništvu dr. Milenko Filipović kaže: “oni u drugoj polovini 16. veka podižu manstir Ozren, a u daljoj okolini i manstire Vozuću i Gostović ili Udrim. U natpisu o praćenju manstira Ozrena 1587 sačuvano je ime popa Jakova, koji je bio od “plemena” (roda) Marića, od kojih inače nema nikavog drugog traga. Tih Srba iz 16. veka vremenom je nestalo: oni su se iseljavali i stradali od epidemija i ratova, a na njihova mjesta su dolazili drugi, tako da među današnjim srpskim stanovništvom ozrenskih sela uopšte nema starosedelaca.” (Milenko Filipović, Ozrenjci ili Maglajci, Glasnik Zemaljskog muzeja Sarajevo, Sveska VII, 1952., str.7.) Isti autor dalje navodi: “Jedno vrelo pod planinom Ozren a nedaleko od manstira Ozren zove se Perun. U tom imenu očuvana je uspomena na staru slovensku religiju i ono je dakle iz doba pre nego što su tu doseljeni Srbi primili hrišćanstvo. Dva sela pod Ozrenom se zovu Kakmuž i Boljanići. Oba imena postoje u Istočnoj Hercegovini (“Sandžaku”). Dr. Jeremić je zebeležio da stanovnici Boljanića i Kakmuža po Ozrenom imaju predanja da su im preci došli iz okoline Pljevlja. Bio sam u ta dva sela pod Ozrenom i uverio se da svi seljaci znaju da postoje istoimena sela u okolini Pljevalja, i da različito nagađaju o svojoj vezi sa tim krajem.” (Milenko Filipović, Ozrenjci ili Maglajci, Glasnik Zemljskog muzeja Sarajevo, Sveska VII, 1952., str. 6.i 7.)

Nakon Ozrena i Vozuće red je da dođemo i do Gostovića. Ponovo ćemo ući u crkvene i naučne pisane izvore koji jasno ukazuju period nastanka Udrima, vrijeme gradnje ali i zanimljive detalje o Nemanjićima. „Kažu da je ovaj vojvoda sagradio staru crkvicu u Gostoviću…Zato, on ode te od cara izvadi ferman, da napravi crkvu. Ali u fermanu nije mu dato da napravi crkvu, kako je on htio, niti kako se crkve prave; nego je kazano da se mora napraviti samo od tri temelja, t.j. da sjedne strane ne bude zatvorena. Ali on smisli te nađe grbave – u vrhu savijene – temelje te s tim zaokuži oltar, te načini od tri temelja, zakrivljenu crkvu. Narod govori da su dosad na njoj bila dva krova po 90 godina a i ovi sada treći pokroven 1824. godine; te ako bi tako bilo građena je 1644. godine.“ (Vasa Stakić, Dabro-bosanski Istočnik, 1889. god., broj 21. i 22., str. 338.)
Član Srpske akademije nauka i umetnosti dr. Milenko Filipović je 1940. godine izdao svoju knjigu o Gostoviću. U tim svojim istraživanjima o manastirima na našem području (Papraća, Lomnica, Tavna, Ozren, Vozuća, Udrim ) dokazao je da su oni izgrađeni polovinom 16. stoljeća, dakle u osmanskom periodu Bosne, i uz dozvolu osmanskih vlasti.

On tako navodi: „Ma da se ne može reći tačno koje godine je podignut manastir i sagrađena manastirska crkva, ipak se može sa mnogo pozdanosti odrediti vreme i kome je ta crkva sagrađena. Pre svega, kao što sam već izneo način gradnje kod ove dve crkve je isti kao i kod ostalih manastirskih crkava u oblasti između Bosne i Drine (verovatno isti i kod manastira zapadno od reke Bosne), a vrlo su slične i osnove. Prema tome građeni su su približno u isto vreme i gradili su ih nesumnjivo ljudi iz iste škole. Zna se pouzdano da je crkva manastira Trnoše početa 1559. godine, a koju godinu pre ili posle nje treba da su sagrađeni i Tamna i Vozuća, jer su istih osnova. Ozren je građen osamdesetih godina 16.v. (1587. dobio patos) a tek 1609. dovršen. Manstir Lomnica postao je verovatno koju godinu pre 1587. godine…Gostovićka crkva ima gotovo istu osnovu kao crkve u Vozućoj, Tamni i Tronoši…Prema tome i Tamna i Gostović su iz druge polovine 16. veka i otpadaju sve pretpostvake o tome da bi Gostović mogao biti iz ranijeg vremena…Pored iznetih, još jedan razlog govori protiv tako ranog datiranja Gostovića i drugih manastira između Bosne i Drine i protiv verovanja da su to zadužbine Nemanjića: i zapadno od reke Bosne ima manstira (Moštanica i Gomionica s očuvanim crkvama), čije su crkve sličnih osobina kao i ove na istoku od reke Bosne, a krajevi zapadno o reke Bosne nisu nikada bili u sastavu države Nemanjića.“ (Milenko Filipović, Manstir Udrim ili Gostović u Bosni, Skoplje 1940., str. 12-13.) Mislim da je ovo sasvim dovoljno da završimo ovu oblast.
Qvo Vadis Bono Homines

Ne sporim da je manastir kulturno historijsko blago našeg kraja. Potpuno se slažem da su manastir Udrim i Vozućica jako povezani i bitni za prvoslavno stanovništvo. Samo ne mogu prihvatiti mitologiju koja je prvenstveno najštetnija za srpski narod po kojoj se mnoge crkve i manastiri u Bosni predstavljaju da su nastali u doba nemanjićkih vladara u 13. i 14. stoljeću, iako je u predhodnom izvoru viljdivo da njihova vlast nikada nije dosezala tako daleko na zapad. Imajući u vidu važnost teme prije svega iz razloga što njegovanje kulta Nemanjića, nikada nije omogućavalo vođene ozbiljne naučne rasprave o godini podizanja ovih objekata. Prosto je nevjerovatno da u ovom slučaju pravoslavna crkva u nedostatku historijskih dokaza i dalje na jedan volšeban način koristi narodna vjerovanja i predanja u cilju revizije historije i prilika koje su se dešavale konkretno u našim krajevima. Neosporno je da su na ove prostore (naročito poslije pojave kuge 1730-1880 godine) doselio pravoslavno stanovništvo sa istoka i iz Crne Gore.

Druge verzije na vrlo argumentiran način odbacuju imena poput Milenka Filipovića, Sime Ćirkovića, Mihajla Dinića i dr. Dugo vremena sam se otimao i nisam želio ulaziti u bilo kakvu raspravu o mitomanijama i faslifikatima gdje se nepotrebno jedan takav narod poput srpskog predstavlja u sasvim drugoj ulozi. Zbog toga je bitno napomenuti da je srpski historičar i član Srpske akademije nauka i umetnosti, dr. Mihajlo Dinić baš za doba za koje se tvrdi da su vrijeme nastanka manstira Ozren, Udrim i Vozuća jasno rekao: “Ne treba gubiti iz vida, da u pravoj Bosni – Hum i delovi Raške se izuzimaju – nije bilo u Tvrtkovo doba pravoslavnih. Za nas je ovo pitanje definitivno rešeno.” (Jugoslovenski istorijski časopis, I godina, str.151.)
Gospodine Cvjetkoviću kako bi smo svi razumjeli ko je bio Mihajlo Dinić dovoljno je reći da se radi možda o najvećem autoritetu na prostorima bivše Jugoslavije kada je u pitanju srednji vijek. Nazivaju ga i ocem srpske historiografije. Mihailo Dinić je ponudio je vanserijske rezultate u proučavanju brojnih segmenata historije srednjovjekovne Bosne.

Također i Sima Ćirković (učenik Mihajla Dinića) u svojoj je knjizi ponudio obilje karata i mnoštvo ilustracija koje pomažu boljem razumijevanju problematike. (u prilogu je karta koja prikazuje prisutvo crkava srednjovjeovnoj Bosni kao i tragove kristjana). Ćirković ističe važnu činjenicu da danas Srbima više ne predstoje borbe za oslobođenje i ujedinjenje, kakve su ih očekivale prije jednoga stoljeća, nego zadatak da obnove prekinute veze sa susjedima, europskom i svjetskom zajednicom. Posve se slažem sa tim mišljenjem. Upravo je to smjer koji u skorijoj budućnosti može donijeti neko normalno rješenje duboke krize u koju su prije tridesetak godina zapali odnosi između Srba i njihovih susjeda.

Gospdine Cvjetkoviću i na kraju zapamtite sa ovog mjesta sljedeće:

– Nema ni jednog dokaza da su manastiri Vozuća i Udrim zadužbina Nemanjića,
– Mihajlo Dinić je rekao da nema dokaza o prisustvu pravoslavlja u srednjovjekovnoj Bosni i poručio da je to tema zatvorena,
– Bošnjaci nisu Turci. Zajedničko im je samo religija,
– Nisu gostovićki “Turci” srušili manastir nego je napušten i zaboravljen nekoliko stoljeća,
– Vlasi (rumunski narod) a ne Srbi, migrirali su sa svojim stadima po ovim prostorima,
– Srbima je car Dušan zabranio brak sa Vlasima,: o tome Dušanov zakonik jasno kaže: ”Srbin da se u Vlahe ne ženi”,
– Navedeni rušitelj manstira Udrim označen kao “Turčin” iz Borovnice jednim hitcem iz topa nije mogao srušiti manastir, jer takvi topovi ni danas ne postoje,
– u Osmanskom carstvu ljudi su bili važni a ne nacije jer su ogromni prostori bili prazni,
– prije sto godina samo je par stočarskih pravoslavnih porodica bilo u Čardaku,
– Po Milenku Filipoviću Ristići koji su se naselili oko manastira bili su solunski vojnici. To imanje su dobili 1918. godine Agrarnom raformom, i to nisu naslijedili od predaka,
– potomke Deli Mitra, vojvode Klisura (Klisuriče ) knez Drakule tražite u Krajini, Žumberku, Marči ukoliko nisu prešli na katoličanstvo u procesu unijačenja i zametnuli tragove,
– Vlasi su se pomjerali radi pogodnosti u plaćanju tadašnjih poreza (ako je u Gostoviću bila 200 akči u Bosanskoj krajini je bila 100).
Gospodine Cvjetkoviću, Bosna je sve što imamo. Imamo i mi svoje tradicije, i imamo daleka sjećanja. Imamo mi školovane ljude, biblioteke, naučne izvore i stručne radove. Imamo mi san o Bosni. Priznaću na kraju da smo se puno ogriješili o svoje pretke dobre Bošnjane. Zaboravili smo ih i bili slijepi na naslijeđe koje su nam ostavili.
Piše: Ismet (H) Fazlić