Piše: Amir Sendić

Sudar divljeg konzumerizma koji nameće svakom proizvodu etiketu „must have“ i izgrađenog ambijenta življenja koji ne zadovoljava elementarne potrebe čovjeka, generira kolektivnu beznadežnost na teritoriji omeđenoj općinskom administrativnom linijom.

Progresivnim pojedincima koji se inicijativama suprotstavljaju beznadežnosti nije preostalo još mnogo ambicije i žara. Kako bi i ostalo kada na svaku pomisao o mogućem razvoju i boljitku moraju da ubiju spoznajnu aždaju o nemogućnosti plaćanja utrošene električne energije za uličnu rasvjetu.

Istovremeno, seljaci uz svjetlo baterijske lampe i svitaca povratnika, u ljetne sitne sate dok su spriječeni da šetaju po mrklom mraku jer je poskok noćni lovac, a antiviperin seruma nema, dokono sjedeći intenzivnije razmišljaju o individualnoj i kolektivnoj vrlini skromnosti koja ne ostavlja suviše prostora suludim nadama i očekivanjima.

Učeni smo da u svakom zlu ima trun dobra. U ovoj tmini dobro je što ne vidimo kratere na putevima do svojih sela i što neće od pregrijavanja stradati rasvjetna tijela koja smo kupili i koja mijenjamo, kao i građani kod bratića.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stanovišta i uređivačku politiku  portala Zdici.info