Jedna od najčešće ponavljanih fraza u životu, možda i najstereotipnija, jeste “duh vremena”. Šta je duh vremena Zavidovića? Jedan od mogućih odgovora je da je to, prije svega, tipsko obilježje u austrougarskoj arhitekturi praćeno obiljem različitosti. Ono se ogledalo u različitim karakteristikonima u pogledu duhovnog i materijalnog: od gatera, capina, dobre japije, odjeće, vjerskih, društvenih pa do privatnih objekata.
Ukoliko bismo se upustili u kritičko razmišljanje i pisanje o duhu vremena ili ga pak izopćili iz javnog diskursa, svakako bismo izazvali ljutnju i bunt poštovalaca tog historijskog momenta. Duh vremena, naprotiv, prisiljava na poštovanje, divljenje te na prihvatanje, i to bezuslovno.
Promjene nakon dolaska Austrougarske monarhije donijele su i promjene u razmišljanju, literaturi, kulturi, arhitekturi i u onom prijeko važnom za život, a to je privreda. Život nije sterilan, već je pokret, napredak, kreativnost.
Krajem 19. vijeka i početkom 20. vijeka u Zavidoviće dolaze novi običaji, novi pogled na svijet, nove predrasude, drugi oblik podjele materijalnog bogatstva, drugačiji sistem podjele socijalne i političke moći – prosto rečeno, novi svijet prepun sumnjičavosti i izazova, ovisno o tome kojem svjetonazoru, vjeri i konfesiji pripadate.
Zavidovići su dobili na značaju u doba uprave Austro-Ugarske Monarhije i njegov razvoj je isključivo vezan za eksploataciju i preradu drveta. Godine 1910. Donji Zavidovići su imali 135 kuća, a Gornji Zavidovići 450, sa ukupno 3.318 stanovnika (521 musliman, 371 pravoslavni, 1.890 katolika, 223 grkokatolika, 137 Jevreja i 116 evangelista).
Da bismo kulturno-historijski pa i turistički značaj jasno definisali, u našem slučaju imamo golem izazov koji je, uz iskustva iz bližeg okruženja, ipak ostvariv i realan. Zašto bi Zavidovići bili izuzetak?
Ako zanemarimo niz sjajnih i neprežaljenih, porušenih vila, ostaje nam Šomlova vila (stara zgrada dječijeg vrtića), Bedanića vila (objekat elektrodistribucije), Cavallini vila (Jamakovića vila u posjedu porodice Hajdarovac od 1965.godine), vila Eisler & Ortlieb (Krivajina vila). Šeperov hotel (Stari hotel koji je u međuvremenu renoviran) i stara željeznička stanica, također su naslijeđe od povijesne važnosti za koju je potrebna sistemska zaštita i integralna revitalizacija kako bi činile turističku “urbanu rutu” grada staru preko 130 godina. Stara jezgra i početni obrisi urbane varoši za grad Zavidoviće imaju kako historijsku vrijednost, tako i kulturno značenje i turističku vrijednost.
Grad Zavidovići u zadnjih 30 godina doživio je teške ekonomske turbulencije. Još teže turbulencije izazvane su gubitkom skoro polovine stanovništva usljed proteklog rata. Općinske strukture, čini se, do proteklog odbrambeno-oslobodilačkog rata donekle su se, zahvaljujući jakoj privredi, nosile sa održavanjem i funkcionisanjem značajnih objekata za grad – kažemo donekle. Dobra okolnost je što je veliki broj objekata i dalje u životu i spreman za revitalizaciju.
Krivajina vila i dalje odolijeva i plijeni svojom monumentalnošću. Predstavlja arhitektonski kuriozitet, ako hoćete i kontinuitet, i vrlo značajnu gradsku sastavnicu, kao i smjernicu koje može poslužiti kao čvrsti fakti u referentnom sagledavanju historije grada, naročito njenog epicentra. Ona je prepoznata, te se o njoj puno govorilo i pisalo.
Isto tako o nekim važnim činjenicama se malo pisalo a mnogo prešućivalo.
Zato, grehota bi bilo ne spomenuti Adama Tilla, rođenog u Mađarskoj, nijemca po nacionalnosti. Till je vjerovatno bio arhitekt,ali zasigurno građevinski poduzetnik i vrlo važna osoba u razvoju grada. Njegova firma, kao što je poznato, zaslužna je za izgradnju katoličke crkve. Till je bio jako detaljan i sistematičan u svom poslu. Tokom izgradnje sakralnih objekata Tillova strast i građevinska malicioznost naročito su došle do izražaja. Definitivno sve to nije moglo bez pratećih arhitektonskih nacrta za koje nemamo podatke o tome ko ih je crtao i projektovao. Vjerovatno ih je sam Adam Till projektovao ili direktno dobijao iz Beča.
Tillova avlija i vila koja ju je krasila (vjerovatno zbog omraženosti određenih struktura preimenovana u Numanova avlija) u to vrijeme bila je itekako reprezentativna i lijepa. Nažalost ne dugovječna, srušena je 2014. godine u naletu destrukcije. Možemo je opisati i kao složenu, intrigantnu i tajnovitu, poput nerazmrsivog klupka u kojem su se ispredale nove kulturne navike, potrebe, želje i snovi o lijepom životu, koji će nekako biti zaustavljeni i prisiljeni na golo preživljavanje u turbulentnim vremenima i ratovima koji su netom uslijedili. Tillova građevina nije samo promijenila izgled zavidovićkog kraja, ona je po sebi uspostavila biološke veze sa različitim narodima koji je u njoj dijelili: krov, ulaz, zajedničke stube i prostore za druženje. Ona je uticala na razvoj budućih naraštaja i generacija koje su simbolizirale naš grad i oblikovale ga u sadejstvu sa vazduhom, zemljom, vodom i hranom.
Svi ovi faktori igraju važnu ulogu u dubljem smislu u životu grada i oni se jednostavno s vremenom i životom utkaju i ostave u njemu trag i vidnu crtu neprolaznosti i osobenosti jednog mjesta. Postojanje starih arhitektonskih znamenja u jednoj historijskoj fazi često gube smisao materijalne potrebe i okolnosti. Nije neobično da se ovakva zdanja postepeno pretvore u uticajni fenomen zgrade i naselja na društvo i čovjeka.
Adam Till je inžinjer i poduzetnik koji je među prvima u Zavidovićima imao svoj telefonski broj. Godine 1920-te, pod nerazjašnjenim okolnostima (vjerovatno zbog pritiska i nerazumijevanja tadašnjeg režima), ostavlja Zavidoviće i seli se u Sarajevo (otuda se u nekim dokumentima veže i za Sarajevo i za Zavidoviće). U Sarajevu radi ono što najviše voli i zna, gradi. Nakon Drugog svjetskog rata proglašen je Pravednikom među narodima od strane izraelskog instituta Yad Vashem. Ovo najviše priznanje dobio je zbog iskazane ljudskosti, hrabrosti i nesebičnog spašavanja i zaštite bosanskohercegovačkih Jevreja tokom Drugog svjetskog rata.
Adam Till definitivno zaslužuje ulicu u Zavidovićima.
Šta je duh vremena zavidovićki?
Rekoh vam: sve ono što je nastalo oko Tillove avlije.
Ismet (H) Fazlić
