Maknite djecu od ekrana! Otupljuje im osjetila, sputava maštu i jača neosjetljivost na nasilje i bol drugih!
Scena prva: majka čeka red u banci, kraj nje beba u kolicima. Nakon desetak minuta čekanja, dijete počinje plakati, traži pažnju, dosadno mu je. Majka poseže u torbu, vadi mobitel i daje ga bebi u ruke. Dijete ga uzima, vrti po rukicama kojih minutu-dvije, a nakon toga mobitel baci iz ruku. I ponovno počinje plakati.
Scena druga: majka ponovno poseže u torbu, ovaj put iz nje vadi još veći ekran – tablet. I daje ga bebi. Ona se igra tabletom još koju minutu, dok uređaj svijetli, a kad se ugasi baca i tablet i ponovno plače. Majka se tada odlučuje na finalnu mjeru: na tabletu pali crtić i daje ga u ruke djetetu, sretna jer si je time konačno osigurala deset minuta mira. Ili barem ona tako misli, jer sudeći po istraživanjima o posljedicima koje trpe djeca koja su od najranije dobi izložena ekranima, taj “mir” koji se kupuje televizijom, mobitelom, kompjuterom ili tabletom vrlo će brzo doći na naplatu. I skupo će koštati.
“Ekranitis”, šaljivi naziv za ozbiljnu bolest modernog doba, razmahao se do te mjere da će dijete koje se u ovom trenutku rodi, do trenutku kada napuni sedam godina, za ekranom provesti punu godinu dana! Za ono što se nekad mislilo da potiče kreativnost, toleranciju, obrazovanje – govorimo, dakako, o novim tehnologijama – danas je zbog “prekomjerne upotrebe” u najranijem dobu postalo izvor brojnih problema zbog kojih sve više roditelja u Zadru traži psihološku pomoć u Kabinetu za ranu intervenciju Caritasa. Iako djecu dovode zbog problema s govorom, teškoća u komuniciranju ili poremećaja pažnje, nitko od njih niti ne pomišlja kako u pozadini problema stoji činjenica da njihova djeca dnevno više od četiri sata provedu za ekranom.
Roditelji nam dovode djecu od tri godine koja uopće ne govore ili, primjerice, pjevaju i broje samo na engleskom. Zašto? Zbog manjka komunikacije s roditeljima i viška konzumacije crtića na engleskom. Podatak kako dijete dnevno pred ekranom provede tri sata, a u razgovoru s roditeljima 38 minuta stvarno je zabrinjavajući. Priče o tome kako televizije za bebu obrazuju i uče djecu najobičnija su prevara, dijete taj sadržaj ne uči već samo imitira bez razumijevanja jer, dokazano je, ekran funkcionira na principu hipnoze!
Djete se uči i razvija isključivo iz interakcije sa svojom okolinom, preko osjetila, jer za mališana od dvije godine crtić ili neki drugi sadržaj na ekranu predstavlja samo zbunjujući skup boja, zvukova i slika koje ono ne razumije jer ne razlikuje stvarnost od virtualnih slika. Djeca do tri godine misle da ti likovi žive u ekranu – kažu psihologinja Maja Leventić i pedagoginja Marina Grbić iz Kabineta za ranu intervenciju dodajući kako su upravo prve tri godine najvažnije jer je negativan utjecaj na tada najintenzivniji razvoj mozga najviše i izražen.
Ako sinapse malog dječjeg mozga nisu aktivirane dodirom, mirisom, zvukovima već samo izložene ekranu, one se ne razvijaju i propadaju. Zato, upozoravaju stručnjaci, djeci do treće godine života televizor, kompjuter ili mobitel uopće ne smiju biti dostupni. Naime, preizloženost ekranima otupljuje osjetila, sputava maštu, jača neosjetljivost na nasilje i bol drugih, razvija kuturne stereotipe od najranije dobi. Posljedično, odlaskom u školu i problemi se počinju gomilati.
Javljaju se problemi pažnje, djeca nemaju strpljenja čitati lektiru ili raditi koji iole složeniji zadatak jer im je mozak naučen na prebrzu izmjenu slika. Sve drugo im je dosadno, teško im se potruditi za bilo koji sadržaj koji nije dostupan klikom ili palcem. Ne znaju se igrati, ne znaju uživati. Agresivni su, imaju poremećaje spavanja, a najgore je kad malo dijete naučite hraniti ispred ekrana. Zapravo ga šopate, jer je ono nesvijesno procesa hranjenja, ne uključuje osjetila niti komunicira. Na kraju imate malog ovisnika koji već do treće godine ne može jesti ako mu uz jelo niste servirali crtić. U suprotnom, odbija jesti – upozoravaju stručnjakinje.
Za sve one koje ovi problemi muče, dobra je vijest da rješenja ima i da je na dohvat ruke. Prvo se treba pomiriti s time da ekran nije dadilja, a zatim ih sve pogasiti i vratiti se u vlastito djetinjstvo: graničarima, lastiku, kaladontu ili crnoj kraljici. Odnosno društvenim igrama u kojima sudjeluju i roditelji i djeca, izletima, uključivanju djece u svakodnevne kućanske poslove kroz igru. Bit svega je da se s djecom komunicira, pa se tako i crtić gleda i komentira u društvu roditelja. Na taj bi način ova dozirana izloženost ekranu uključivala logičko razmišljanje a ne samo puku imitaciju.
– Kad nas roditelji poslušaju i odluče se na ovaj drastični potez gašenja ekrana, samo u tjedan dana promjena je toliko velika da se roditeljima čini kako su dobili drugo dijete. Smiješno je da u većini slučajeva roditelji to doživljavaju gore nego djeca: maleni vrlo brzo zaborave na ekrane i postanu ono što jesu – djeca koja se igraju, skaču, prljaju i u tome uživaju. I tako treba biti, roditelji, nemojte svoj mir kupovati ekranima – poručuju zadarske stručnjakinje.
Negativni utjecaj TV-a
Čak i kada se ne gleda, pozadinska buka koja dolazi s TV-a negativno utječe na ponašanje djece, prije svega zato što ometa komunikaciju roditelja i djece. Dok je TV uključen, roditelji i djeca u sat vremena izmjene 770 riječi, a kad je izgašen čak 940 riječi! Isto tako, Amerikanci su dokazali kako je prisutnos upaljenog televizora kojeg nitko ne gleda povezana s agresivnim ponašanjem kod trogodišnjaka.
