Piše: Samir Karić
Novac koji se do sada bacao desetinama udruženja i organizacija, trebao bi biti usmjeren na zapošljavanje boraca i stipendiranje njihove djece.
Borci žive sve teže, a boračka udruženja, kažu nadležni, niču kao gljive poslije kiše. Federalni ministar Salko Bukvarević, zadužen za boračku populaciju, nedavno je saopćio skoro pa šokantne podatke, po kojima u Kantonu Sarajevo ima registrovanih čak 157, a u Zeničko-dobojskom 93 boračka udruženja.
Još poraznija je činjenica da se zvanično ne zna koliko postoji boračkih organizacija u Federaciji, kolike su plaće njihovih predsjednika, koliko se miliona godišnje izdvaja za njihov rad, te gdje troše novac.
Haotično i nesređeno stanje u ovoj oblasti potvrđuje i izjava Šerifa Patkovića, predsjednika Koordinacije boračkih udruženja Armije RBiH, da “tri čovjeka koja nisu bili pripadnici Armije RBiH, ili uopće nisu bili u Bosni za vrijeme agresije na BiH, mogu napraviti boračku organizaciju”. Napraviti, i naravno, nagnuti se nad državne jasle. Samo u Tuzlanskom kantonu, 13 boračkih organizacija ove godine je dobilo skoro 900.000 maraka.
No, osim što ih ima previše, i što ih treba smjestiti pod jedan krov, rijetko se ko pita za koga se bore i šta rade aktuelna boračka udruženja. Ako je suditi po njihovom odnosu prema boračkoj populaciji, onda se dolazi do zaključka da ih najmanje pogađa status boraca. Naravno, čast izuzecima.
Evo i dva sva svježa primjera o kojima je Faktor pisao. U nekakvom memljivom podrumu, punom vlage, u Gornjem Rahiću kod Brčkog živi Vedad Čandić sa troje mališana. Boračke organizacije ga ne obilaze i ne pomažu, a donaciju za stambeno zbrinjavanje nije dobio. Nema, kažu, čovjek, dovoljno bodova. Drugi primjer je Ramiz Šarić iz Srebrenika, koji sakuplja konzerve da preživi i školuje kćerku. I njega navodni borci za prava boraca zaobilaze u širokom luku, baš kao što godinama zaobilaze borce koji žive u nehumanim uslovima, pješače po snijegu i hladnoći za svoja prava, a ne obraćaju puno pažnje i na one koje ponekad samo momenti dijele od konopca i bombe.
Mogli bi ovdje, dakle, danima ispisivati problema boraca, koje nepravda tjera u siromaštvo, smrt, bolest, a u posljednje vrijeme sve češće i na azil u Francusku, Švedsku, Njemačku…Mogli bi, također, pričati i o nemaru boračkih organizacija, čiji su krajnji dometi obilježavanje godišnjica i organizovanje pres-konferencija kada se hapse branitelji BiH. Jer, njihova je, između ostalih, odgovornost što se nisu izborili za bolji status boraca i njihovih porodica.
Zbog svega navedenog, nadu ulijeva radni materijal Zakona o udruženjima od posebnog značaja kojeg priprema ministar Bukvarević. Zakon bi trebao iskristalisati relevantne predstavnike i organizacije boračke populacije, a novac, koji se do sada bacao desetinama udruženja i organizacija, bio bi usmjeren na zapošljavanje boraca i stipendiranje njihove djece.
(Faktor.ba)
