U bliskoj prošlosti imali smo priliku čitati vijesti o tome kako taksisti moraju vratiti kusur bez obzira da li ga imali ili ne. To su bile izjave ljudi koji predstavljaju taksiste, shodno tome i nalažu im da poštuju ta pravila. No jedno je sigurno, u praksi stvari ne idu baš tako lahko kao u datim izjavama.

Često nam se svima desi ta neka razlika od 10 feninga, kao što je da taksimetar otkuca 2,40 KM, a mi damo 2,50 KM. U tom slučaju nalazimo se u nezgodnoj situaciji gdje ne znamo kako reagirati, tražiti kusur ili šutke ostaviti tu “siću”, pa čak i ako nam nije po volji. Jer u većini slučaja taksisti i ne pokušavaju vratiti taj famozni kusur od 10 feninga, kao da postoji nepisano pravilo koje kaže “sića se ne vraća, pika se kao bakšiš”. Možemo shvatiti da nije ni taksistima lahko, pa im “padne mrak na oči” kada prime kratku vožnju, ali, Bože moj, svaki posao ima svoje poteškoće. Međutim u svemu tome postavlja se pitanje ponosa koji je upitan kako god da situaciju sagledamo. Kada damo tih 2,50 KM nastane jedna tišina gdje čeka taksista, a čekamo i mi.

Ako kao putnik zatražimo natrag taj kusur, a nije bilo želje da nam ga se vrati, većinom dobijemo pogled koji sugerira “eto ti, fukaro, dabogda se obogatio od 10 feninga” i taj pogled ranjava naš ponos. Osjećamo se postiđeno, kao da je upravu taj što nam upućuje pogled i pitamo se “zar nam je zaista stalo do te siće?”, pa iz tog razloga dosta puta i prešutimo. A ustvari, svi radimo za tu siću i nije tek tako lahko ostaviti je u današjici, pogotovo ako se još uzme u obzir da taj kusur često bude i nešto veći od 10 feninga. S druge strane, pitanje je koliko naš ponos može izdržati da nas se pravi budalom? Zašto bez pristanka, ili što bismo rekli nazor, moramo ostavljati bakšiš, zašto da nas neko tek tako pravi budalom i od nas, po ko zna koji put, uzima novac koji mu ne pripada?

Znači, pitanje je da li tražiti kusur koji nam pripada i dovesti se u poziciju “gladnog građanina kojem je stalo do 10 feninga”, ili staviti svoj ponos pod noge i protiv svoje volje ostaviti ga kao bakšiš? Većina će nas ovdje odgovoriti: “Svakako da ću tražiti kusur, što bih ostavljao/la!”, međutim, kada se nađemo u toj poziciji taj pogled “eto ti, fukaro” većinom pobijedi.

Ovdje se postavlja i pitanje koje su to vrijednosti koje odlučuju našu hijerarhiju pravednosti? Zašto se osjećamo da moramo ostaviti bakšiš baš taksistima, kakav je to osjećaj koji su nam oni neprimjetno usadili? Možda se osjećamo primorani jer smo sebi dozvolili taj luksuz koristiti taksi-prevoz, a ne tramvaj ili trolu, pa se u neku ruku podrazumijeva da smo u mogućnosti ostaviti kusur. Zašto istu tu privilegiju ne pružamo prodavačici na pijaci koja ustaje ujutru u 5 sati da bi došla i zaradila sebi hljeb? Ili ženi koja radi na kasi u supermarketu, za neku platu od 500 KM, trpi možda nekog šefa koji svako jutro ustaje “na lijevu”, putuje u punom tramvaju svako jutro? Ili se jednostavno podrazumijeva da bakšiš dajemo samo ondje gdje je u pitanju naš lični luksuz, pa nam je tako nametnut taj osjećaj privilegiranog statusa taksista. Iako se kroz cijeli tekst provlači pitanje taksista, oni nisu glavna poenta priče niti je u pitanju samo moja ljutnja na svaki primorani bakšiš.

Štaviše, nemam ja ništa protiv taksista već protiv same sebe, koja sam dopustila da mi neko drugi postavlja granice vrijednosti i koja sam se utopila u taj standardni pogled privilegija. Koliko god da se činilo možda nebitnim, očito je da se nalazimo u dvoumici pravednosti upućene s naše strane prema drugima, a da možda nismo ni svjesni. U ovom slučaju to izgleda kao bezazleni bakšiš, no u drugim situacijama to može biti i nešto više, a kada se sagleda cjelina, to su ustvari segmenti koji projektiraju naš životni opis.

Postoje mnoga takozvana pravila i stepeni važnosti s kojima se, u nekom dužem razgovoru ne bismo složili, ali ih primijenjujemo u svakodnevici. Shodno svemu ovome, da li smo prepušteni vanjskim kriterijima pravednosti dopuštajući da nam budu nametnuti ili smo sposobni da ih sami biramo i odlučujemo?

(Faktor.ba)