Sanjao sam čudan san. Teško rastumačiv i kompliciran za ispričati.

Sanjam da su me neki opasni typosi tajno doveli (ma šta doveli – kidnapovali) u jednu još tajniju prostoriju. Zakleo bi se da je ta podrumska prostorija u Samačkoj.Teško sam disao. Oni- progonitelji u loži, posjedali u polukrug, mene posadili na šilte. U prostoriji od pokućstva stari krivajin namještaj skromniji nego u kabinetu gradonačelnice. Došaptavaju se.Ti majčin sine, pjesnička dušo, izabran si za životno važan zadatak za grad. Samo da znaš pratimo te dugo…

Naložiše mi da uredim i renoviram Krivajinu vilu. Đe me nađoše?

– Možeš li?

Rekoh mogu, samo ja biram ljude za to. Prihvatih nemajući kud.Restauracija je to, nije šalan posao trebaju mi profići. Samo da priupitam ko će platiti radove i ostalo, trebati će..?

– Ne pitaj puno, ne zvirljaj, ne pametuj! Oštro me presječe i zagalami jedan ploskavi čovječuljak.

A rok?-Do kraja miholjskog ljeta, reče neko od isljednika.Eee, to je već nešto, znači 23. oktobar -odgovorim pun sebe, nasumice.

-Ne filozofiraj!

Ti filozofiraš! Odbrusim mu.

-Napolje, filozofe!

Dreknu “uljudni” isljednik i pokaza rukom prema vratima.

– Marš napolje!

Bio je to znak da me ovaj iz prikrajka uzme za rame, stavi povez preko očiju, naglo stegnu za mišicu i ubaci u auto. Izbaci me na Potklečkom greblju.

-Zapamti, posao mora biti odrađen, ako zabrljaš iskopaćemo ti ovdje mezar, bacićemo te u mezar i preko tebe heknuti uginulog magarca sa Jusupovića farme, zaprijeti mi džiber onako gangsterski.

Rekoh odlučno – to nije u redu, magarci se kopaju u magarećem groblju!

-Samo ti pametuj, mezar će ti se usmrditi od magarećije lešine, niko te neće tu tražiti ni naći. Upamti!

Ostah sam u brizi. Iz razmišljanja me prenu šuštanje iza jednog fino oblikovanog derviškog nišana. Udaljio sam se sav rastrešen, laganim i teškim koracima niz Dragovac. Šta me snađe?Počnem ja restauraciju uz zaštitne mjere na radu sa probranom ekipom; Salko, Suada-Suda, Sejo. Postrojim ja njih, počnem od Salke. Salko, slušaj dobro, trebaš komode, vitrine, stolove srediti da se cakle kao prije 120 godina.

On odmah meni spuca kontru riječima, znao sam da ćeš meni dati najteže. Da je lahka neka para ti bi to dao Ševalu Sulejmanovom iz Bajvata. Sa mnom nema za…..cije. Frajer je težak k’o tuč. Znao sam da će teško ići sa njim. Razveza se Salko i ispriča da je kolekcionar starina. Znaš onog sa Diskaverija, lovci na starine, Drew Prichard se zove, što traga za neželjenim i prekrasnim arhitektonskim blagom, on jeste dobar ali ja sam za klasu bolji jer ja i restauriram.

U sebi mislim kakvih mi bisera sa zlatnim rukama u gradu imamo, fali nam stvarno dobar čaršijski PI-AR.Zna veli, i umjetničke slike da restaurira. Gledam po vili ne bih li spazio neka umjetnička djela. Nema ih. Sklonjena. Na prvu, spoznah da će biti nešto od Salkinog majstorluka, samo moram ga pripaziti da mi ne napravi veliki izdatak.

On je inače mutevelija, ako prekorači budžet morao bih mu uskratiti godišnju članarinu. Suda iz Majdana odmah me na početku prekide i poduči da je vilu čistila dvadeset godina. Ja sam ti prava austrijska sobarica- vragolasto dobaci ona. Samo ti meni lanenih krpa donesi i malo ukošeno podešenu četku sa smrekovim štilom.

Obiđoh odmah radnje preko rampe. Niđe smrekova štila. Sasvim slučajno nađem ga na jednoj hrpi smeća u Tilovoj – Numanovoj avliji. Vrlo jasno mi je podcrtala da će podove i staklo na prozorima morati dva puta dnevno prati I trljati slijedeća tri mjeseca dok ne dobiju onaj prvobitni sjaj. Vrata ne smije dirati jer se ljušte. Pa sad ti reci Salki da i to treba restaurirati. Mnogo se Suda hvali rodbinom. Zaova joj ima studio za virtualne tehnologije i dizajn u Lajpcigu.

Brat joj održava zgrade u Štutgartu, haman pola grada, elitnog. Druži se sa Seferagićem, otiš’o u vehabije. A jedna joj rodica, kaže da je konduterka u onim novim talgo vozovima Željeznica Federacije. Dočim, brat joj ovaj najmlađi privatnik sa tri kamiona u Meta 0, firmi na Ćumurani.Znam ti ja i klavir naštimati, iskoristi Suda da pojača svoju referencu, onako u hodu.

Gdje štimaš klavire?

U Žepču!

Popnem se na sprat. Sejo tu restaurira zidove, strop i impresionističke detalje. Priča mi da je primarno soboslikar po vokaciji, zanatlija. Bez pretjerivanja, odavao je utisak etabliranog umjetnika. On, inspiracije crpi iz umjetničkih časopisa za koji je bio pretplaćen još prije rata. Nema odakle nisu dolazili: Prag, Venecija, Pariz, čak iz Sankt Peterburga na ruskom.

Zna sve o Ermitažu. Pomagao Safetu Zecu oko izložbi po svijetu i Vatikanu.Vidjeh da se radi o profiću, odmah mi reče da on bira boje i proizvođače boja, vadeći mi iz torbe slične onim poštarskim, profesionalni alat. Na svakoj dršci je ugravirao svoje inicijale.

-Nemoj me brate goniti, ja sam radim trista na sat, samo  mi redovno donosi Prolom vodu i Red Bull prikodana.

Priča još kako je imao nekog sipljivog rođaka, u lijevu nogu malo ćopa (imao kraću nogu pa ga zvali Bećo februar) učio ga on zanatu i kada je sve naučio osamostalio se. Kupio plac na Dragovcu, kuću napravio nikad ga nije zvao na naselje.

Slušaj još ovo da ti kažem; bio ti ja u Ljubljani devedeset osme na devedeset devetu, uvede me zmajček u garažu kad tamo Citroën iz 60 – tih, on išće 3.570 ja nudim 2.000 eura. Helem na kraju kupim ga za 2.500 eura dovedem ga na Rudaču.

Pile ga detaljno pogled’o, pomjenio dv’je/tri kajle, dotjer’o, ošmirgl’o, prefarb’o za 500 KM i prodam komšiji od toga što mi prod’o za 10.000 eura. Niko ga u ulici nije prepozn’o kako je dobro bio restauriran.Iako moji stručnjaci prosipaju bisere k’o iz rukava, posao ide, radi se k’o u krivajinoj furnirnici za vrijeme Mujkića.

Pokušao sam da više ne razmišljam o strašnoj ucjeni i progoniteljima koji me prate. Naum mi padoše oni silni robovi i radnici što su pravili crkvu Notre – Dame, koliko je ih završilo u temeljima i zidovima crkve jer su bili slabašni, bolešljivi, gladni, nisu bili dostojni posla ili su zabrljali.

Kako je njima bilo? Tješio sam se pokušao brige zaboraviti. Iako je u mom slučaju, neka meni ide na dušu, izazov, ozbiljnost materije i građevinska problematika toliko kompleksna da je lakše iznova izgraditi Notre -Dame nego iznutra renovirati Krivajinu vilu.

Kad nešto zatandrči.“Ippe hijo, rapido” (“Ismete sine, brzo”-  prim.prev.- sa španskog)

Zove Suda usplahirena iz kancelarije.Sigurno prosula onu skupu tečnost za parket. Mislim, nema isprike neka plati štetu, moram biti oštar jer se troškovi gomilaju.

Izletih u onu sobu gdje je sjedio Fritz Regenstreiff, imaš šta vidjeti! Suda onom smrekovom drškom iz duvara rovi li rovi i zaviruje u rupu u zidu. Uh, sigurno neki kostur iz duvara k’o oni iz Notre – Dama – pomislih.

-Jesu li kosti? – priupitah.

Jesu, jesu cara Josipa, našali se brutalno Suda.

Čekaj malo, vidi stvarno, jest car Josip, al’ na dukatu – primjeti ona.

Dukati ispadaju, sipaju iz zida, presijavaju se po podu.

De vidi Sudo jesu li četverostruki dukati cara Josifa iz 1915., kad…

-Ustani Ippe lijenčino. Diži se, diži se… trebaš *blago podmiriti.

Koje blago?

-Pa u štali budalice!

Ismet H Fazlić* blago se u nekim krajevima Bosne kaže za krave i stoku sitna zuba.