Zapad uz postojanje na hiljade ekstremističkih snaga nema potrebe angažirati svoje snage na Bliskom istoku i u Africi. Na sjeverozapadu i sjeveroistoku Bosne postoje regioni koji za cilj imaju religijsko-vojnu obuku ekstremističkih aktivista i njihovo slanje u regione rata. I upravo se ta misija reflektira u bosanskohercegovačkim ekstremističkim religijskim medijima
Militantni ekstremizam produkt je zapadne politike, dok je religijski ekstremizam produkt arapske politike. Amerikanci možda izravno ne idu za formiranjem vojnih naoružanih ekstremističkih skupina i zasigurno nemaju izvanjski kontakt sa ISIL-om, ali je politika ove velesile, posebno u vrijeme Bushova predsjedničkog mandata i prvog mandata predsjednika Obame, uvelike doprinijela pojavi i jačanju militantnog religijskog ekstremizma. Amerika u cilju svrgavanja libijskog i sirijskog režima i izvrgavanja pritisku nekih zemalja poput Irana (ne)izravno podržava radikalne religijske skupine. U svrgavanju libijskog režima upotrijebljeno je na hiljade radikalnih estremističkih plaćenika kako bi se pod krinkom “revolucije naroda” svrgnula Gadafijeva vlast. Na hiljade naoružanih vojnih ekstremista organiziranih od al-Qaede potpomognutih vladama zapadnih zemalja upućeno je u Bengazi da ustanak protiv Gadafija učine “narodnim”. Nakon Libije, ogroman dio ovih pobunjeničkih snaga je smjesta prebačen u Mauritaniju, a potom u Siriju. Rasprostranjena svjetska vehabijska mreža je otvorila mogućnost za provođenje američke i arapske politike. Saudijska Arabija i neke druge arapske zemlje u kontekstu svoje ideološke politike šire vehabijsku misao u svijetu. Naime, ove zemlje tokom zadnjih 35 godina, u dosluhu sa američkom vanjskom politikom obučavaju vojnike i plaćenike za učešće u vojnim akcijama. Neobandije, škola “Hakani” u Pakistanu i talibani prvi su produkti ove svjetske politike i iz ovog jezgra al-Qaede formirani su ISIL, Boko Haram i na desetine drugih vojnih organizacija.
Osinje gnijezdo
Američka politika je samo slogan o širenju demokratije i ljudskih prava posredstvom izvrgavanja pritisku svih sistema koji se protive kapitalizmu. Pritisci, prijetnje i rat protiv bliskoistočnih sistema ili “arapskog proljeća” u Tunisu bili su samo početak koji je u Siriji i Iraku sve pretvorio u prah i pepeo. Kada surađujete sa ekstremnim militantnim igračima kako biste pomogli širenju demokratije, ne možete ni očekivati ništa bolje od onog što se dogodilo. Hillary Clinton na sjednicama Kongresa i u brojnim intervjuima kaže: “Ne smijemo zaboraviti činjenicu da smo mi bili ti koji smo proizveli al-Qaedu sa kojom imamo zajedničku prošlost. One sa kojima danas ratujemo u Afganistanu i Pakistanu mi smo proizveli prije 20 godina jer smo ih upotrijebili u ratu protiv bivšeg SSSR-a.” Clintonova, nadalje, dodaje: “Mi smo proizveli al-Qaedu jer nismo željeli da bivši SSSR zagospodari Centralnom Azijom i tadašnji američki predsjednik Regan uz podršku Kongresa predvođenog demokratima prihvatio je formiranje al-Qaede s ciljem pružanja otpora SSSR-u. Nemoć u pružanju adekvatne pomoći sirijskim pobunjenicima dovela je do pojave ISIL-a”, ističe Clintonova.
Glavno jezgro ISIL-a formirano je u Siriji i Iraku posredstvom snaga Ba'atha Sadama Huseina, pomoći Izraela i arapskim novcem. Jedan dio sirijskih pobunjeničkih snaga priključio se projektu tzv. Islamske države Levanta. Abu Mus'ab al-Zarqawi jedan je od vođa ISIL-a koji je 2004. formirao irački ogranak al-Qaede. 2006. proglašena je Islamska država Iraka (ISI). Ova je skupina, šireći se prema Siriji, svoje ime 2013. promijenila u ISIL. Time je došlo do cijepanja između al-Qaede u Siriji, tj. snaga ISIL-a i Fronte al-Nusra. Dakle, američka i pomoć njihovih saveznika Siriji stizala je u ruke ove skupine.
O promjenama u Siriji i Iraku, Snouden, bivši uposlenik Nacionalne sigurnosne agencije SAD-a, otkriva: “Američke obavještajne službe, Velika Britanija i izraelski režim odigrali su ulogu u formiranju skupine nazvane ‘Islamska država Irak i ISIL u Siriji’. ISIL je formiran u operaciji nazvanoj ‘osinje gnijezdo'”, dodaje Snouden te nastavlja: “Skupina ISIL oformljena je s namjerom podrške Izraelu, a cilj operacije ‘osinje gnijezdo’ bio je formiranje skupine s islamskim simbolima koja će privući radikale iz cijelog svijeta i koja će na temelju tekfirske misli oružje usmjeriti prema državama koje se protive egzistiranju Izraela.”
U kontekstu ove politike pritisaka i uspostavljanja režima koji oponiraju Americi podržavaju se vehabijske i selefijske vojne skupine, a u kontekstu njihova širenja uloga BiH, Kosova i ostatka balkanskog regiona jeste osiguravanje snaga s ciljem njihova obučavanja i ekstremističkog djelovanja. Zapad uz postojanje na hiljade ekstremističkih snaga nema potrebe angažirati svoje snage na Bliskom istoku i u Africi. Na sjeverozapadu i sjeveroistoku Bosne postoje regioni koji za cilj imaju religijsko-vojnu obuku ekstremističkih aktivista i njihovo slanje u regione rata. I upravo se ta misija reflektira u bosanskohercegovačkim ekstremističkim religijskim medijima.
Aktivnost ekstremističkih muslimanskih medija Bosne i Hercegovine usmjerena je na odbranu selefijske vojne doktrine, doktrine koja oponira kulturnom i civiliziranom islamu. Selefijska teorija odbacuje savremena religijska naučavanja smatrajući ih modernom socijalističkom misli, kao i filozofsko-apologetsku islamsku misao. Na tragu ovoga najvažnija zajednička spona vehabijskih i selefijskih skupina jeste insistiranje na stajalištima Ibn Tejmije. Selefije tradicionalni bosanskohercegovački islam smatraju “iskrivljenim” i nastoje ga “pročistiti” od drugih kulturno-civilizacijskih elemenata. Sukob sa drugim središnja je os selefijske misli. Usprkos ovome, nisu sve selefije sklone terorizmu i militarizmu. Procentualno mali je broj militaristički orijentiranih selefija koji u sadašnjoj geopolitičkoj konstelaciji učestvuju kao plaćenici u ratovima koje im određuju drugi. Oni su neznani vojnici američke, izraelske i saudijske politike uplitanja u bliskoistočne i ratove u Africi.
Selefizam prema tumačenju Farida al-Atasa ima tri ravni. Jedna grupa selefija ne prihvata uplitanje religije u politiku i oni su veoma umjereni i spremni na kompromis. Oni ne podržavaju nasilje, štaviše uplitanje u politiku smatraju novotarijom (bid'at). Druga grupa selefija, kao selefije Egipta i Saudijske Arabije, podržava prisustvo u političkim procesima i ističe da je politika sredstvo za sticanje moći, ali ne smatra nužnim primjenu nasilja. Treća grupa koju čini manji dio selefija u medijima je poznata kao tekfirska i džihadijska grupa. Premda najmalobrojniji, oni su najekstremnija i najmoćnija selefijska grupa jer su im dostupni izvori bogatstva. Iz ove su grupe iznikli al-Qaeda, front al-Nusra i ISIL. Ekstremistički bosanski muslimanski mediji iskazuju veliku tendenciju prema diskursu treće grupe. To je grupa koja se formalno predstavlja miroljubivom, ali suštinski sadrži sva ona obilježja ekstremističkih militantnih grupa. Zadaća ekstremističkih medija je uspostava sistema za vojne skupine i “pročišćavanje” islamskoga društva i religijske misli od novotarijskih neselefijskih elemenata. Stoga bosanski mezhepski ekstremisti u ši'izmu, tesavvufu, sekularizmu i ateizmu vide opasnost koja se nadvija nad islamom u Bosni.
Selefijska doktrina u svojim je temeljima problematična. Selefije odbacuju vjekovne povijesno-kulturne tradicije nazivajući ih bid'atom. Oni racionalne tradicije islamske civilizacije, kao Ibn Rushdovu i Ihvan al-safa; druge filozofske škole; eš'arije i ši'ije smatraju bid'atom. Oni tvrde kako islam ne poznaje kulturne običaje i manifestacije kao što je učenje mevluda, derviški zikr, obilježavanje povijesnih datuma i sl. Oni se nastoje predstaviti antimodernim, ali imaju “moderan” pogled na islam koji ide pod ruku sa kapitalizmom. Selefije zijarete smatraju širkom i to im je bila izlika da poruše mezare nekih ashaba. Oni uništavaju kulturno-povijesno naslijeđe Mekke, kao kuću hazreti Hatidže, Poslanikove supruge, da bi na tom mjestu sagradili hotele i apartmane.
Selefijski mediji u Bosni i Hercegovini djeluju na tri ravni. Mnoga printana i internetska izdanja bosanskohercegovačkih muslimana imaju moderne i katkad selefijske pristupe. Ali ovi pristupi ne odaju duh nasilja i militarizma. U nekim selefijskim izdanjima može se primijetiti odsustvo tolerancije, ali ova izdanja vode računa o tome da suprotstavljanje drugačijem mišljenju i stajalištu ne prevrši mjeru. Ekstremistički mediji, međutim, imaju drugu prirodu i suštinu. Ekstremistički religijski mediji koji su uglavnom dostupni na internetu smatraju ga najbržim sredstvom plasiranja poruka. Internet stvara jedno specifično ozračje u kojem studenti teologije, promotori vehabizma i vojni dobrovoljci postaju “novinari”. Internet je opasno sredstvo u rukama religijskih ekstremista. Internet kada se radi o religijskim ekstremistima, predstavlja terorizam i u situaciji kada postoji zakonski vakuum, posebno na internetu, tada internetska pisanja muslimanskih ekstremista služe u svrhu izazivanja mržnje prema drugome, širenje sistematskih laži te za “intelektualno ispiranje” mladih.
Moderno novinarstvo temelji se na kritici, prosvijećenosti, plasiranju informacije i komuniciranju sa recipijentom. Internetski mediji su bazirani na monologu i ne komuniciraju sa realnim društvom. Oni plasiraju svoje lažne poruke, stajališta, vijesti i informacije pri tome ne pružajući odgovore na iznesena stajališta. U velikom broju slučajeva nije jasno u čije ime djeluju ovi ekstremistički mediji. U drugim slučajevima ekstremistički mediji ne odražavaju realna stajališta i mišljenja svojih recipijenata i ne suočavaju se sa različitim grupama i slojevima društva. Vlada je nešto što ne postoji za internetske mezhepske ekstremiste. Njima ne treba realno društvo. Oni su na internetu oformili “islamski ummet” i njihovo imaginarno društvo za njih je realnije od realnosti. Za ekstremiste realnost nije toliko važna koliko je bitna ideologija. U novinarstvu i djelovanju slobodnih medija novinari imaju odgovornost u prezentiranju realnosti. Međutim, ekstremisti su potisnuli realnost tragajući za nekom svojom “realnošću”. Oni odbacuju onu realnost koja se kosi sa njihovom ideologijom i njihovim mentalnim sklopom. Različiti oblici terorističkog djelovanja koje izvode muslimanske ekstremističke religijske skupine predstavljaju jednu prezentaciju i jednu vrstu komunikacijskog sredstva. Terorističko djelovanje ili masakr, kako objašnjava Alex Smith, primjenjuje se s ciljem potvrde egzistiranja grupe. Masovni masakri koje izvode muslimanske ekstremističke skupine osim što izazivaju strah, predstavljaju i neku vrstu propagande i komunikacijskog sredstva.
Muslimanski religijski ekstremisti kada plasiraju vijesti o Siriji ne govore o masakrima i krvoproliću nad sirijskim narodom i vojnicima koje izvode vojne pobunjeničke snage. Za njih je to sveti rat i nije neophodno govoriti o zvjerstvima i zločinima pobunjenika. Stajalište da je Assadova vlast dugi niz godina sunite izvrgavala pritisku isprika je za djela sirijskih pobunjenika. Bacimo li ovlašan pogled na strukturu Assadove vlasti, ne može se negirati pluralni karakter vlasti i vojske. Više od 70 posto zapovjedne strukture Assadove vojske čine suniti. Međutim, ekstremni mediji tvrde da je vlast Bashara al-Assada ba'asistička i fašistička. Ne može se negirati činjenica da je Assadova vlast jednopartijska, ali fašistička vlast znači uništavanje drugih religijskih i društvenih grupa u ovoj zemlji. Assadova vlast je prije posljednjeg rata omogućavala normalan život i građani su imali slobodu da napuste zemlju. Muslimanski mezhepski ekstremisti koji ne vjeruju ni u kakvu slobodu i demokraciju sada iznose tvrdnje o slobodi Assadove vlasti. Ekstremistički mediji plasiraju jednu naopaku sliku iz Sirije i Jemena. Oni ne uzimaju u obzir pluralistički kontekst sirijske vlasti i društva, kontekst u kojem pod Assadovom sekularnom vlašću zajedno žive muslimani Arapi, sunitski Kurdi, ši'iti, kršćani i bezbrojne ostale religijske grupe u jednom sigurnom društvu. Ekstremistički mediji tvrde da kod Bashar al-Assada nema demokracije i da se njemu treba suprotstaviti zbog pritiska kojem izvrgava sunite. Zar Assadova vlast, bila sekularna pa čak i diktatorska, nije bolja od džehennema koji su proizveli religijski ekstremisti?! A ako i pobijede, njihov cilj je masakr nad drugim skupinama koje ne pripadaju ekstremistima.
Kada se u medijima govori o zločinima ISIL-a, pobunjeničkim snagama u Siriji i Iraku, zadatak ekstremističkih medija je prezentirati sasvim drugačiju sliku. Ovi mediji gotovo nikako ne pišu o teroru, ubistvima, podmetanju bombi i kolektivnim smaknućima ISIL-a, ali zato pišu o formiranju ši'itske jedinice za smaknuća i o zločinima režima Bashara al-Assada. Mediji imaju zadaću legalizirati ekstremističke vojne skupine. Kako bi se što manje govorilo o zločinima sirijskih i iračkih pobunjenika, treba upirati prstom u zločine Assadove vlasti koja se nije željela predati do zuba naoružanim pobunjenicima.
Ekstremistička škrabala
Muslimanski mezhepski ekstremisti u medijima se upuštaju u sukobljavanje sa drugima. Ti drugi su kršćani, jevreji, ši'ije, Iranci, derviši itd. Oni posežu za tumačenjima koja su oprečna realnosti. Kako pišu ta ekstremistička medijska “škrabala”: “Iran je utočište cionizma”; “Iran želi dominaciju nad Bliskim istokom”; “Iran nastoji poraziti Arape” i “Iran i Izrael nude sedam miliona dolara za konopac kojim je ubijen Saddam”. Ovi mediji borbu Irana i Amerike protiva ISIL-a tumače kao pokušaj borbe sa sunitskim islamom. Oni su zabrinuti zbog prisustva iranskih vojnika na iračkome tlu koji su tamo došli na poziv iračke vlade, a nisu zabrinuti zbog zločina i krvoprolića ogromnih razmjera koje čini ISIL. Ekstremistički mediji posežu za kritikom operacija ISIL-a, ali isto tako i podržavaju pobunjeničke grupe protiv sirijske vlasti. Oni pišu: “Ši'iti i zapadni svijet ujedinili su se protiv sunita”. Ovi mediji daju legitimitet borbi Fronte al-Nusr a “zaboravljajući” da je al-Nusra izrastao iz al-Qaede. Prema mišljenju ovih medija, borba protiv ISIL-a iritira osjećaje muslimanske omladine: “Napad islamofoba i antiislamista na ISIL kao jednu terorističku organizaciju koja predstavlja prijetnju globalnom miru iritira osjećaje muslimanske omladine”. Dakle, priključivanje ratu u Siriji i Iraku a protiv tamošnjih vlada smatra se legitimnim i obaveznim.
Logika ekstremističkih mezhepskih politika je distancirati se od fenomena takfira i ISIL-a i govoriti kako njihovo prisustvo predstavlja veliku opasnost po muslimane, ali i kako oni nemaju nikakva kontakta sa ovim skupinama. Međutim, ne postoji granica između ISIL-a i ostalih naoružanih vojnih snaga. I jedni i drugi su povezani sa ekstremnim selefijskim tokovima koji u slučaju potrebe posežu za vojnim djelovanjem. Problem je samo u taktičkim mimoilaženjima.
Logika koja dominira djelovanjem bosanskih ekstremističkih medija jeste militantno selefijsko mišljenje i ova pojava u svojoj biti nema nikakve veze sa tradicionalnim islamom i širokim spektrom sunitskih i ši'itskih tendencija. Islam Ebu Hanife, Fahra Razija, imama Zejnul-Abidina, Mevlane Dželaluddina Rumija i ostalih umjerenih predstavnika islama može biti ozračje zajedničkoga života, dočim logika Ibn Tejmije i njegovih sljedbenika jeste logika ratovanja sa islamskom kulturom i civilizacijom i drugačijim od sebe. Selefijsko tumačenje islama koje u svojoj suštini derviše, filozofiju, ši'izam i tessavvuf smatra bid'atom u konačnici potječe iz jezgra vojnih skupina. Legaliziranje ove misli nastojeći je prikazati autentičnim islamom predstavlja otvoreni pokušaj urušavanja umjerenog bosanskohercegovačkog islama te prezentiranje islama u jednom grubom sirovom obličju. Nama ne trebaju Zapad, Blackwater, francuski i italijanski desničarski ekstremisti, ni John McCain e da bismo kazali kako oni prezentiraju grubu sliku islama. Slika islama koju nam nude naši ekstremistički mediji dovoljno je gruba i zastrašujuća.
(Autor je naučni suradnik u Institutu Ibn Sina u Sarajevu)
