SDA, Stranka za BiH i Demokratska fronta već su počele dijeliti vlast u Kantonu Sarajevo. Računaju ministarstva, odmjeravaju premijersku fotelju i najavljuju smjenu dosadašnje Trojke. Samo što su u toj žurbi previdjele jednu za njih nezgodnu činjenicu: Sarajevo nije njihova stranačka ispostava, a Ustav Kantona Sarajevo nije papir koji se može skloniti čim zasmeta raspodjeli funkcija.

SDA-ova trojka ima 18 zastupnika. Tačno koliko joj treba za minimalnu većinu u Skupštini od 35 članova. Ali nema ono što joj je za ustavnu proceduru jednako važno: vlastite predstavnike iz reda Srba, Hrvata i Ostalih. Matematiku su, dakle, savladali. S Ustavom ide nešto teže. A s multietničnošću, izgleda, najteže.

I sada se tri stranke koje se zaklinju u građansko i multietnično Sarajevo suočavaju s posljedicama vlastite kadrovske politike. Dok su sastavljale liste, nisu dovoljno brinule o nacionalnoj zastupljenosti. Kada je došlo vrijeme da se preuzme vlast, odjednom su otkrile da Sarajevo ima i Srbe, Hrvate i Ostale. I da im Ustav garantira određena prava.

Srbi, Hrvati i Ostali nisu se u Sarajevu pojavili 5. oktobra, dan nakon izbora. Bili su tu i kada su SDA, SBiH i DF sastavljale kandidatske liste. Samo tada, očito, njihova zastupljenost nije bila toliko važna.

Problem nije nastao ni zbog SDP-a, NiP-a ili Naše stranke, niti zbog nekakve iznenadne i skrivene ustavne zavrzlame. SDA, SBiH i DF same su odlučivale o svojim listama i političkim prioritetima. Sada bi posljedice tih odluka najradije ispravile naknadnim preslagivanjem mandata.

I upravo tu počinje priča o političkom licemjerju.

Multietničnost za govornicom, nacionalna matematika za fotelje

Sarajevo se ne može predstavljati kao simbol zajedničkog života samo na svečanim akademijama, godišnjicama i predizbornim skupovima. Multietničnost nije parola koju političari izvade kada im zatreba patriotski aplauz, a vrate u ladicu kada se dijele mandati.

A upravo takav odnos prema njoj pokazuje sadašnja situacija SDA-ove trojke.

SDA ima devet zastupnika, SBiH sedam, a DF dva. U toj većini nema zastupnika iz reda Hrvata i Ostalih. Iako je DF izborom Vedrane Vujović osigurao zastupljenost srpskog naroda, to ne rješava problem konstituisanja skupštinskog rukovodstva.Niko ne osporava legitimnost bošnjačkih zastupnika niti pravo tih stranaka da formiraju većinu. Ali teško je ozbiljno govoriti o političkom predstavljanju multietničkog Sarajeva ako se nacionalna raznolikost vlastite koalicije počne rješavati tek nakon što se prebroje ministarske fotelje.

Nije, dakle, problem u tome što su Bošnjaci dobili mandate. Problem je što su stranke koje se predstavljaju kao zaštitnici ravnopravnosti svih naroda o toj ravnopravnosti, sudeći prema rezultatu vlastitih lista, mnogo više govorile nego što su je politički osiguravale.

Posebno je ilustrativan recept predsjednika SBiH Semira Efendića. Gostujući na Face TV-u, Efendić je govorio o mogućnosti da kandidati njegove stranke kojima CIK ponudi mandate odustanu od njihovog prihvatanja, sve dok se ne dođe do kandidata potrebne nacionalne pripadnosti.

“Valjda znamo koga smo stavljali na listu”, poručio je.

Znali su, očito. Samo nisu računali da će im neki od tih kandidata, nakon što osvoje mandat, smetati u sastavljanju vlasti. Sada bi trebalo pronaći dovoljno politički disciplinovanih ljudi koji će se odreći onoga za šta su se kandidovali, kako bi stranačka računica konačno dobila odgovarajuću nacionalnu strukturu.

Efendićev recept svodi se na politički apsurd: kandidati su dobri dok donose glasove, ali bi neki od njih sada trebali ustupiti mjesto drugima kako bi stranka dobila nacionalnu kombinaciju koja joj odgovara.

Kandidat, naravno, ima zakonsko pravo odbiti mandat. Ali jedno je njegovo slobodno opredjeljenje, a sasvim drugo kada se odustajanje od mandata unaprijed planira kao dio stranačke operacije osvajanja vlasti.

Mandat nije stranačka imovina, a birači nisu glasali da bi predsjednici stranaka nakon izbora određivali čiji su glasovi korisni, a čiji kandidati postaju višak zbog imena i prezimena i nacionalnog opredjeljenja.

U svemu tome posebno je porazno što Srbi, Hrvati i Ostali ponovo ispadaju kategorije koje se politički traže tek kada zatrebaju za neku funkciju. Kao da je njihova uloga da popune ustavnu prazninu koju su proizvele stranačke centrale.

Sarajevo zaslužuje više od takve dekorativne multietničnosti. U međuvremenu, predstavnici SDA-ove trojke obilaze televizijske studije i podcaste, žaleći se na mogućnost da im dosadašnja Trojka blokira formiranje vlasti. Pozivaju se na Ustav, upozoravaju da bi opstrukcije bile neprihvatljive i traže od političkih protivnika da budu fer i razumni te da im ne otežavaju preuzimanje funkcija.

Jučer ‘Ne daj, Lendo’, danas smeta Ustav

A onda dolazimo do Refika Lende i političke ironije koju SDA teško može objasniti.

Kada je 2023. godine formirana vlast u Federaciji BiH, SDA je insistirala na ustavnim ovlaštenjima svog potpredsjednika Federacije. Refik Lendo nije dao saglasnost na imenovanje Vlade FBiH koju je podržavala parlamentarna većina bez SDA.

Tada je za SDA ustavna procedura bila svetinja. Ustav je tada bio gotovo sveti tekst, a Refik Lendo njegov najvjerniji čuvar. Danas, kada isti princip prijeti SDA-ovim planovima u Sarajevu, ustavne odredbe odjednom izgledaju kao nepotrebna komplikacija. Izgleda da i Ustav ima različitu težinu, zavisno od toga s koje se strane ministarske fotelje čita.

Na protestima ispred zgrade federalnih institucija nastao je tragikomični videosnimak ‘Ne daj Bosne, Lendo, ne daj islama’, u kojem se jasno vidi kako se odbrana jedne političke pozicije predstavlja kao odbrana nacionalnih i vjerskih interesa.

Danas, kada se ustavni mehanizmi mogu ispriječiti pred SDA-ovim povratkom na vlast u Sarajevu, stvari odjednom izgledaju drugačije. Bumerang koji im se vratio nije slučajan. Danas slušamo predstavnike SDA-ove trojke kako manjina ne bi trebala diktirati većini šta da radi, a upravo su to pokušavali kada je Trojka imala većinu u Parlamentu FBiH.

Ako je Lendo imao pravo koristiti ustavna ovlaštenja uprkos parlamentarnoj većini, onda to pravo ne prestaje važiti kada se većina zove SDA, SBiH i DF.

Ustav Federacije i Ustav Kantona Sarajevo ne propisuju iste procedure, ali je princip jednostavan: većina zastupničkih ruku nije dozvola za zaobilaženje Ustava.

Pravni stručnjaci već su upozorili da formiranje rukovodstva Skupštine KS podrazumijeva posebne ustavne korake, u kojima učestvuju predstavnici konstitutivnih naroda i Ostalih.

I tu SDA-ova trojka dolazi do najvećeg paradoksa. Za preuzimanje vlasti mogla bi zavisiti upravo od zastupnika stranaka koje želi poslati u opoziciju.

Onih istih političkih protivnika koje bi najradije što prije iselila iz ministarskih kabineta.

Nije isključeno da se pronađe ustavno prihvatljiv dogovor. Niti bi dosadašnja Trojka smjela koristiti ustavne mehanizme za beskonačno blokiranje institucija. Ali to ne mijenja činjenicu da je SDA-ova koalicija sama sebi zakomplikovala put do vlasti.

A čak i ako taj put pronađe, čeka je novi problem. Osamnaest ruku. To jeste većina, ali toliko tijesna da nema prostora ni za ozbiljnije neslaganje unutar koalicije niti za prehlade zastupnika i zastupnica. Odlazak u toalet, kafe pauza, i sve drugo tokom sjednice morat će se pažljivo planirati u odnosu na glasanje. Jedan zastupnik koji ne podrži odluku za koju je potrebna većina svih članova Skupštine dovoljan je da je sruši.

Tri stranke, različiti interesi, raspodjela ministarstava i knapirana većina za usvajanje odluka.

To nije stabilnost koja se podrazumijeva. To je većina koju će morati iznova potvrđivati pri svakom važnijem glasanju.

A SDA-ova trojka već se ponaša kao da je najteži dio posla završen. SDA računa na Faruka Kapidžića kao budućeg premijera, iako se on već predomišlja u strahu od kraja prirodnog buđenja i konkretnog rada, i značajan broj ministarstava, dok SBiH također ima konkretne kadrovske ambicije.

O foteljama se, dakle, razgovara. O ustavnim preprekama tek se traže rješenja. I upravo je u tome suština cijele priče.

SDA, SBiH i DF nisu dužne osvojiti simpatije političkih protivnika. Nisu dužne ni odustati od pokušaja formiranja vlasti ako imaju zakonitu većinu. Ali jesu dužne objasniti zašto im je multietničnost Sarajeva toliko važna u govorima, a toliko nevažna kada sastavljaju političke liste i planiraju raspodjelu moći.

Zašto su o Srbima, Hrvatima i Ostalima kao neophodnim učesnicima ustavnog postupka počele ozbiljno razmišljati tek kada su im zatrebali za vlast?

I zašto bi ustavni mehanizmi koje je SDA slavila u slučaju Refika Lende danas bili prepreka koju treba politički nadmudriti?Odgovor se ne može pronaći u broju 18.

SDA-ova trojka možda će uspjeti preuzeti vlast u Kantonu Sarajevo. Možda će pronaći i potrebne nacionalne kombinacije, uvjeriti kandidate da se odreknu mandata i savladati sve ustavne prepreke.

Ali jedno pitanje ostat će i nakon što se podijeli posljednje ministarstvo: ako su im Srbi, Hrvati i Ostali toliko važni za Sarajevo, kako su postali problem tek kada su se počele dijeliti fotelje? Ispada da je Sarajevo multietničko sve dok se ne počne sastavljati vlast.