Piše: Elmin Fehrić

Sjedim ti ja tako neki dan sa djedom na terasi, bilo fino vrijeme, konačno.

Sunce se nekako izborilo sa oblacima i konačno nas posjetilo, na opštu radost.

I da, sjedimo mi i pijemo onu kolu od marku, kaže djed da ga ona pravo razabere.

Meni bilo pravo dosadno al’ rek'o da pravim djedu društvo, a da ubijem ovo vrijeme preko vikeda vala niko neće vani svi igraju žmurke i istina/izazov onlajn, pametan onaj što je to izmislio.

A djed ko djed, ubija ove penzionerske dane pijući ovu kolu što zna dobro razabrat, i jadeći mi se kako krave slabo jedu, haman se prehladile.

Tu pored nas bila ona stvarčica što je skoro zaboravljena, i nije više toliko često u upotrebi biće da je radio.

Eh baš iz nje, dopire glas voditelja vijesti koji toliko brzo priča i ‘šalta’ vijesti da ja i djed jedva stignemo pohvatati to sve, biće da je i on pio ovu kolu pa ga dobro razabrala.

I tako, nabrajajući te vijesti uspori odjednom, kad je počeo da priča o ISIL-u i Ukrajini, hmm, što li ?

Djedu kao da se upalila sijalica iznad glave, ono kao kad imate ideju.

Ugasi on radio, i kaže : “Deder da ti ja nešto ispričam”.

Ja se složi sa njim, sigurno nešto zanimljivo dok se tako zagrijao, kao da je popio tri čaše ove kole odjednom.

On se namjesti stavi mi ruku na rame i poče da priča o NJOJ.

Kaže da je to ovako bilo..

Ona je nastala iz ničega, bukvalno ničega, nastala iz prkosa i ponosa, muke i jada, potrebe i moranja.

Kad je nestao mir pojavio se nemir, i potreba za njom je bila veoma velika.

Njeno postojanje u početku je bilo onemogućeno jer nije imala dovoljno ‘organa’ da bi proživjela, a nije imala ni dovoljno resursa da bi mogla preživjeti ako bi se pojavila.

Ali ona se nije predavala, njeno postojanje je moralo biti ostvarno.

Njeni budući sinovi  život su joj dali i to nekoliko njih, raštrkani na sve moguće strane, dobrovoljno su joj život dali, dobrovoljno su je oživjeli i ona je poživjela.

Svi su je tada trebali, da bi im ona omogućila egzistenciju da bi im vratila onaj stari dobri mir.

Glavna misija njenog postojanja je bila ta da svoju djecu i prijatelje sačuva od onih koji su im nemir stvarali.

I da, rodi se ona da ostvari svoju misiju, proživjela su je njena djeca.

Početak njenog života je bio izrazito težak i za nju i njenu djecu, njena djeca su živjela za nju i borila se za nju, u ime nje.. nosili su je kroz njeno djetinjstvo, sve dok nije malo odrasla.

Svojim odrastanjem je već pomogla svima, pomogla je domovini u kojoj je rođena a kojoj je bila prijeko potrebna.

Njeno ime je sada sijalo strah među onima koji su red i mir narušavali, ali oni su joj ponekad i velike rane i udrace zadavali.

Ona se nije predavala, dražala se u životu kroz teška vremena, borila se hrabro i pošteno, njena djeca obilježena njome su sve više pravili mir, ukljanjajući nemir koji je tada postojao.

Stala je na noge, dobila i ličnu kartu bila ponos svoje domovine, svojoj djeci je omogućila sredstva za sprovođenje mira, omogućila im odjeću i prevoz za putuvanje tamo gdje je trebalo ukolniti nemir.

Prekidoh djeda, upitah ga a ko je ONA?

Samo je popio malo kole, zapalio cigaru ponovo stavivši ruku na moje rame i nastavio je da priča.

Nemir je očišćen skoro u pola njene domovine, ali ga je trebalo ukloniti potpuno.

Trebala je da obavi misiju svoga postojanja.. i to joj dobro ide, uklanjala je nemir gdje god se zaputila i pojavila.

Sve joj je dobro išlo, nemir je skoro uništen i uklonjen, krenula je da završi posao zajedno sa svojom djecom ali tada se pojavljuje daleka jača i veća sila koja joj zabranjuje da ukloni nemir i one koji ga stvaraju.

Zabrana je stigla kao i prijetnja da ako se izvršavanje misije njenog postojanja nastavi ona će biti uništena.

Jadna i razočarana morala je poslušati jer da nije bila bi uništena, bilo bi uništeno sve što je tada uradila.

I pored toga, pored razočarenja ona je postala ponos svoje domovine, u velikom dijelu te domovine mir je uspostavljen a nemir uklonjen i ona je postala ikona, ponos i brend svoje domovine.

Završavajući pušenje cigare, djed je završavao i pričanje, ja sam bio u nedoumici i prepun nestrpljenja da pitam djeda ko je ona, jer se nisam usuđivao to uraditi dva puta dok je pričao o njoj.

I krenuo sam da pitam, kad naiđe komšija Ibrahim pozdravljajući djeda i dobacivši mu da samo sjedi prođe u njivu u svojoj vojnoj jakni, na kojoj se nalazio grb i natpis “Armija Bosne i Hercegovine”.

(Zdici.info)