Takvi smo mi, mi koji rijetko preuzimamo odgovornost za neuspjeh, za neurađeno ili loše urađeno. Mi smo takvi tražimo prvu priliku, prvu stanicu da bi sa sebe prebacili odgovornost na nekoga drugog. I nije važno da li je on stvarno odgovoran ili ne. Mi smo prebacili krivicu i naš posao je završen.

Da li smo se nekada zapitali snosimo li mi dio odgovornosti za krizu u kojoj se nalazimo. Krizu širih razmjera, jesmo li odgovorni i da li je odgovornost kolektivna ili je samo vlast odgovorna za krizu u svakom smislu?

Zašto mi?

Zašto mi kada šaljemo djecu u školu ne dajemo im savjete da se savjesno ponašaju u ustanovi koja je sveta i koja kreira buduđe građane?  Školska kao i svaka druga javna imovina je naša, građanska! Njeno funkcionisanje finansiramo mi, njenu imovinu smo kupili mi i zašto onda naša djeca svjesno uništavaju našu (školsku) imovinu tako ispunjavajući svoje hirove.

Zašto mi kada polažemo vozački ispit masovno pokušavamo potkupiti komisiju? Komisiju koja je tu da bi ocjenila da li smo sposobni da sutra aktivno učestvujemo u saobraćaju, a da pri tome ne ugrožavamo druge učesnike ili pješake. Svojim pokušajima potkupljivanja ugrožavamo svoje i tuđe živote.

Zašto mi kada kupimo vozačku dozvolu i  iz tog razloga načinimo saobraćajni prekršaj pokušavamo potkupiti saobraćajne policajce? Da ne bismo platili kaznu u onoj visini koja je predviđena za taj prekršaj i na taj način oštećujemo državu, stvaramo loše navike i ugrožavamo vlastite i tuđe živote.

Zašto mi kada kupujemo u marketu, trafikama i ostalim prodajnim objektima za kupljenu robu ne tražimo fiskalni račun? Na taj način novac od države trpamo u džepove privatnika i tako aktivno učestvujemo u krađi od države i uskraćujemo našim penzionerima penzije ugrožavamo zdravstvo i školovanje.

Zašto mi uništavamo javnu imovinu i nismo sposobni zadržati klupe u parkovima duže od nekoliko mjeseci? Zašto je mapa grada koja se nekada nalazila u blizini hotela „Kristal“ razbijena i na njenom mjesto ostala je samo rupa? Zašto naš podhodnik liči na sve, a samo ne na ono kako se zove?

Zašto mi kada hranimo ribe  bacajući hljeb u rijeku zajedno s hljebom bacimo i kesu i zašto naše ulice, parkove, stanice naseljavamo smećem i otpadom i zašto naši odvodi idu u rijeke?

Zašto mi siječemo državnu šumu na taj način šteteći državi u finansijskom i prirodnom pogledu? Ogolijevamo šume i kreiramo krš od prirodnog bogatstva.

Zašto mi uništavamo autobuse koje svakodnevno koristimo i kreiramo nehigijenski loše uslove za same nas dok se vozimo autobusom ostavljanjem smeća u autobusima?

Zašto naši tinejdžeri osjećaje prve ljubavi iskazuju besmislenim citatima najčešće iz turbo folk pjesama na zidovima javnih ustanova estetski uništavajući te institucije?

Zašto kada vidimo maloljetna lica u kladionicama ne upozorimo nadležne u tom segmetnu? Ne prijavljivanjem doprinosimo stvaranju loših navika naše djece i svjesno smo sudionici u oštrom kršenju zakona. Na taj način razvijam naviku klađenja kod naših najmlađih naraštaja te otvaramo sve veći broj kladionica u našem gradu i selu.

Da li poslije svega navedenog i učinjenog rezultati mogu biti dobri? Da li poslije svega naša realnost može izgledati bolje? Odgovornost je kolektivna jer smo se svi barem jednom našli u nekoj od pomenutih situacija ili smo bili svjedoci.

Kakav narod takva politika.