U marginama naše ratne prošlosti nekako se malo piše i spominju podvizi i fenomeni generacija koje su jako puno nastradale, desetkovane, o najproduktivnijim mladim generacijama koje danas grubo kazano statistički predstavljaju veliki i nedoknadiv gubitak u ljudskom potencijalu za naše društvo. Razlog tome je što su oni, osim svojih najmilijih, isčezli iz našeg pamćenja i sjećanja ili nema svjedoka koji bi nepristrasno opisali njihove osobenosti i time ih povratli bar na tren u naše živote. U Mostaru, vjerujem i u nekim drugim gradovima, skoro su istrebljenja godišta ‘73. generacije koje su na početku agresije tek stupile u punoljetstvo. Priča mi jedan poznanik iz Mostara kada se tako okupe mladi tih ratnih godina navečer i komentarišu “mostarske kiše granata i metaka” odnosno sumiraju poginule i onih kojih više nema među njima, u svom prepoznatljivom duhu na tu sumornu stvarnost referirali bi se “liskualci” riječima: “Ko? On pogin‘o? Ne zna se on kruha najesti.” Neki doista nisu imali kad da se kruha najedu. Potpuno sličan pakleni scenarij planiran kao u Mostaru ima li su i Zavodovići tj. grad podijeliti na dva dijela – lijevu i desnu obalu. Vrlo vješto preko radija HVO je gebelsovom taktikom vršio psihološki rat. Radili su to dobro, postrojbe HVO-a šagoljevski sračunato, nisu ni u čemu zaostajale za Gebelsom i Gestapom. Dok su ovi stariji pregovarali i nastojali nadmudriti pobunjene Hrvate, jedna hrabra mlada i neiskvarena generacija stala im je odvažno na megdan i osujetila nesagledive posljedice za naš voljeni grad.
U Zavidovićima sam dobro poznavao neke iz tih generacija, ‘75-te i ‘76-te.
To su “Djeca” koja su tih ratnih godina još išla u školu pod granatama. Mislim prije svega na golobrade mladiće iz jedince IDČ “Asim Čamdžić” koji su bili hrabri, odlučni i puni patriotskog naboja. Svi odani I pod komandom Remze Sinanovića. Oni su: Nermin Halilović (šehid), Emir Softić (šehid), Nihad Huskić (šehid), Admir Herić (šehid), Hakija Faljić (paraplegičar), Emir Sinanović, Samir Sinanović, Alija Fazlić, Ramiz Fazlić, Vahidin Brković, Dževad Ikanović Ikan, Emir Omić, Muharem Mujanović, Emir Faljić, Emir Brković, Almir Mujkić, Hasan Huskić, Amel Hasanić Hos, Emir Kovačević, Edin Karahasanović, Adnan Čehajić, Mehmed Husanović, Esad Čehajić, Elmin Polić, Eniz Karahasanović, Mirsad Salkić, Mevludin Mušinović, Hamza Gradinović, Nermin Hamzić, Amir Delić, Nihad Hasanbašić, Emin Frkatović, Muruvet Marušić, Samir Hasičić, Elvir Avdić… Pola čete mladi zavidovički tigrovi. Neko je zapitao u jeku jednog od mnogobrojnjih napada: Gdje će ova djeca?
Vrlo važnu, slobodno mogu kazati, historijsku ulogu odigrali su prilikom napada širokih razmjena HVO-a na grad Zavidoviće. Stali su hrabro na dostignute linije odbrane nakon čišćenja neprijateljskih gnijezda u samom gradu.
Moja supruga koja je bila srednjoškolka, priča mi da ako u školi nema Almira Mujkića i Samira Sinanovića, znali su da će taj dan negdje biti akcija.
Emir Sinanović i Emir Faljić učenici matematičke gimnazije kod poznatog zavidovićkog profesora Šukrije Kunovca kada je trebao da im zaključi ocjene kazao je slijedeće: “ Vi u ovoj situaciji znate za pet.”
Remzo Sinanović, komandir jedinice, prekaljeni ratnik sa preko sto intervencija i akcija u odbranbeno-oslobodilačkom ratu kaže: “Davno sam rekao da su te genereacije iznijele teret rata i najviše stradale, a da su naši stariji ljudi mahom bili kukavice, dok su u neprijateljskim vojskama čuvali mladost, u prvi ešalon išli su starci”.
Mislim da bi bilo grehota da ne navedem još jednu situaciju, sigurno nepoznatu. Prilikom jednog kontranapada HVO-a iz pravca Viništa (Kremenjaši) na dijelu ratišta gdje je bio tenkoprohodan pravac izašao je tenk i snažnom paljbom djelovao po našim položajima. Na najbližem rovu do tenka zatekao se prof. Šemsudin Starčevič, direktor i profesor u gradskoj Gimnaziji. Nije odstupio ni milimetra. Društvo u rovu pravili su mu Emir Sinanović i moja malenkost sa spremnim ručnim bacačem M57.
Časna profesorska i učenička riječ.
Ismet (H) Fazlić
