Danima nešto razmišljam o ljudima koji se svakodnevno nalaze duboko pod zemljom, te pri tome s teškom mukom zarađuju novac kojeg je grijeh potrošiti za bilo šta drugo, osim hljeb i mlijeko.

Neki dan govorim mami, dok smo gledali emisiju o rudarima na TV-u: „Šta ti misliš kako je njima, evo sad, dok ti i ja razgovaramo.“ Odgovori mi, kao da se sjetila nekog trenutka, ali na tome se sve završilo. Ne znam konkretno zbog čega, ali slike ljudi čija su lica tako crna od prašine, nisu mi ni nekoliko sati poslije toga ‘izlazile’ iz glave. Često sam pričao o sličnim stvarima, bio jako ljut, kada bi svima nama, bila puna usta velikih heroja samo u slučaju nesreće i to najčešće one sa smrtnim posljedicama.

Pišemo, tugujemo, samo onaj dan, eventualno dva ili tri poslije i tada sve prestane. Ne marimo da li su se uslovi poboljšali, nego opet kritikujemo, volimo i cijenimo samo u nesreći. Pokušavao sam napraviti bilo šta što će me na trenutak vratiti u život ljudi koji iz dana u dan nose ogroman teret na leđima. Pa evo, pokušavam na papir prenijeti nešto što će svakog, bar za trenutak podsjetiti na ove vrijedne ljude. Zenica nam je često na umu, tokom reprezentativnih utakmica, to su neke pozitivne strane. Međutim, bio bih sretan kada bi ovaj grad bio tema i u vedrijim rudarskim pričama. A gdje su još i Banovići, Breza, Kakanj, Tuzla… Nažalost, bosanskohercegovačka svakodnevnica je takva, mentalitet je takav da su za Raspotočje mnogi čuli tek u septembru prošle godine.

Nedavno pročitam priču Nedžada Ibrišimovića koji je ovaj mukotrpan posao, pa rekao bih opisao gotovo u jednoj rečenici: „Gledam kolika im je plata i gledam gdje su je zaradili pa mi naumpade kako ljudi od brice išću pare za Hadža, a meni se čini da nema veće halal pare od njihove, rudarske…“ (Halal para, N.I.)