Prije koji mjesec pročitam da Dita opet radi. Radnici i radnice odlučili da pokrenu proizvodnju i da pokažu da se može. Bila sam oduševljena. Napokon fabrika radi! I to ne bilo koja, Dita radi! Gledam one video snimke iz pogona, one osmjehe na licima, nadu u očima. Pa, suze same naviru. Ponos je to! Nada, hrabrost, inat ludi, bosanski. Podijelim prvi link i sva ushićena napišem ”Dita proizvodi i prodaje!”. Srce mi k'o tepsija, i to ona za baklave. Puno!
”Divno srce Aidino, ne kucaj pred rudu. Ne prodaje još Dita, ali će nadamo se uskoro – zbog prokišnjavanja krova dijela fabrike nije bilo moguće testirati proizvod. Ali biće. Danas se skupljaju dizajneri, glumci i muzičari koji hoće besplatno da rade na promoviranju i brandiranju proizvoda.” – dolazi mi poruka od druga i prijatelja iz Tuzle. Briga me što ne prodaju još uvijek, neću brisati ni popravljati, neka se ljudi raduju i nadaju, kako sam se radovala i ja. Dosta je više loših vijesti, napokon imamo lijepu priču o kojoj na sva zvona treba udarati!
Od tad mu se stalno javljam, vazdan nešto ispitujem o Diti. Znam da ga gnjavim i da mu često i smetam, ali moram, neće on zamjeriti. Zna moj drug Alen da je to sve iz najboljih namjera. Jednostavno, ne mogu dočekati da čujem kad će u prodaju, kad će doći do nas. A ma, hoću i ja da se slikam sa Ditom! Hoću i ja Selfie sa Ditom! Poslat će mi Alen, još ne znamo kad, velike skulpture3de-a i grill blic-a, pa ćemo se svi na Korzu slikati sa Ditinim proizvodima.
Javljam se i Damiru i teta Minki, da im poželim svu sreću ovog svijeta, da čestitam toj gromadi od čovjeka, žene, na svemu što je preživjela. Teta Minka je moj idol! Ne odustaje žena od svog cilja, ma ni za šta na svijetu! Bori se k'o lavica, ne može je zaustaviti ni infarkt, ni slomljen zglob. Sa štapom na proteste ide, ne da svoje, ne želi tuđe! Obećaše mi njih dvoje paket Ditinih proizvoda. Moj, meni, na vrata, paket pun mirisa, pun onog inata i prkosa, pun ponosa i borbenosti. Evo, čekam poštara k'o dijete djeda Mraza. Nikad mi nijedan poklon nije toliko značio.
Zvala sam i predsjednika Sindikata radnika Dite, da mu kažem da smo tu za njih, da pomognemo kako oni hoće, a mi možemo. Zahvalio se, iscrpljen, umoran od rada, rekao da će javiti kad ćemo i šta ćemo.
Dragi moji prijatelji i prijateljice, važna je ova priča o Diti. Ovo je nada svim radnicima i radnicama u Bosni Hercegovini. Ovo je šansa za sve nas, za svu djecu bosanskohercegovačku. Da ostanemo ovdje, da volim svoje i k'o teta Minka, da ne damo svoje ni za šta. Lijepa nam je zemljica, divni su nam ljudi, al’ ih satralo, utuklo, bacilo u očaj. Dita je ona zvjezdica na mračnom nebu što ti govori da još nije sve gotovo. Da još ima nade za sretniju budućnost svih nas. Dita je promjena koja će se, k'o februarski protesti, preliti iz Tuzle u svaki dio zemljice nam bosanske. Fabrika ima na sve strane, samo se treba naći jedna Emina, jedan Dževad, Nedžad, Damir, Alen, Rijad, Romano, Vedran, Mirza, Muče, pa da zasjaje zvjezdice po bosanskome nebu. A bit će i to, od protesta je prošla tek godina dana.
I za sve one koji su govorili, a govore i danas, da od protesta neće biti ništa i da se ništa neće promijeniti nabolje – e pa, šipak im! Promijenilo se, itekako! Udružila se prava rajabosanskohrecegovačka, od Tuzle do Bihaća, od Banjaluke do Mostara, uzduž i poprijeko se uvezasmo! Radimo, solidarišemo se jedni s drugima, pomažemo koliko i kako možemo i ne damo da nas beznađe dohvati. Nisam tražila priznanje ni nagradu, a opet je dobih. Veću i važniju, nego sam i pomisliti mogla – poklon iz Dite, od radnika, drugova, prijatelja.
Neću više, dosta je. Hoću još samo da se zahvalim tim hrabrim ljudima Dite što se nisu predali i što su nam dali nadu. Da im poželim mnogo posla, još više prodanih proizvoda i snage da izdrže još malo. Danas je Ditin 38. rođendan. Živjela nam, uspješna i radna, i da nam još dugo, dugo miriše bijelo!
(Front Slobode)
