Neša Galija: Kada dođemo u Zavidoviće vidimo ono vrijeme koje odzvanja u nekadašnjim najboljim danima

Intervju

Nenad Milosavljević poznatiji kao Neša Galija rođen je 6. februara 1954. godine u Nišu. Neša je pjevač, usni harmonikaš, akustični gitarista, kompozitor i lider grupe Galija. Odrastao je s majkom, ocem i starijim bratom.

Piše: Elmin Fehrić
Foto: Ismar Kunc

Jedan od prvih ljudi koji je zapazio njegov talenat bio je Slobodan Sotirović nastavnik muzičkog u Osnovnoj školi „Ratko Vukićević“ koji je Nenada uputio u muzičke vode. Kao srednjoškolac i tinejdžer on nastupa na raznim festivalima, svira u parkovima i komponuje muziku za razne predstave.

Jedna predstava će i formirati grupu Galija. Nenad  za projekat amaterske pozorišne družine „Treća polovina“ 1977. godine komponuje muziku ali, također, prema želji i zamisli reditelja Desimira Stanojevića, okuplja rok grupu koja će njegovu muziku izvoditi tokom predstave. Sa prijateljima iz grupe Dva lustera Nenad Milosavljević postiže dogovor da ga prate u pozorišnoj predstavi. Mladići koji su se tada okupili i održali prvu probu nisu bili ni svjesni da su stvorili rok grupu Galija. To će svim članovima grupe postati jasno tek kasnije. Prvo ozbiljniju nagradu grupa je dobila na Zaječarskoj gitarijadi 1978. godine kada su proglašeni kao pobjednici. Neša iza sebe ima trideset godina diskografije i dvadeset albuma.

Nenad i Galija su gostovali u Zavidovićima povodom koncerta u Retro Pubu jedinom lokalu u Zavidovićima koji afirmiše rok muziku. S Nešom smo razgovarali o njegovom djetinjstvu, današnjoj muzičkoj sceni i o duši koju imaju gradovi poput Zavidovića.

Kako je bilo živjeti kao mlađi brat?

„Sva mlađa braća su povlaštena na neki način. Svi oni problemi koji se rode u nekoj porodici iskijaju na starijoj braći.  I sve te probleme mlađi lakše prebole. S jedne strane je to dobro s druge ima svoje nedostatke. Jer se oni kreću već utabanim stazama, a kada želite to da promijenite onda to nije nimalo lako.  U našem slučaju je to bilo dobro jer moralni principi u porodicama one zemlje bili su konceptualno postavljeni da ono što je njemu bilo zabranjeno meni nije iz razloga što je on prvi probio led. U tom smislu ja sam njemu dosta zahvalan.“

Brat Vam je bio velika podrška na početku karijere, da li se ta bratska ljubav manifestuje tek u odraslom dobu?

„To je dosta kompleksno pitanje iz razloga što su to velike razlike u razmišljanju. Svako vrijeme ima svoja pravila igre. Ono što je za njih tinejdžere bilo in za nas je bilo retro. To nije toliko bitno koliko je bitno da čovjek ima kreativne energije da vidi malo ispred sebe, suština je u tome da li si sposoban da vidiš ispred vremena. Ono što sam naučio od svog brata je da je lako imati ideju ali teško ju je sprovesti, odnosno ideja je jednako imati odgovornost. Svaka budala može imati svoje mišljenje, ali samo pametan čovjek je u stanju da svoje mišljenje poveže s odgovornošću. Ja svojoj djeci govorim da tek kad si odgovoran možeš imati svoje mišljenje. Kada razgovaraš sa aspekta mišljenja onda je to jedan svijet, a kada razgovaraš sa aspekta empirije onda je to sasvim, sasvim drugi svijet. Upravo zbog toga je život čudan, u suštini sve se svodi na jednu jedinu stvar, a to je u kojoj mjeri ti kao čovjek radiš na sebi. Ako ostaviš sebe da napreduješ sa sredinom koja ima neke svoje parametre i ne želiš da ideš dalje, ne učiš sebe, ne edukuješ sebe ti jednostavno postaneš samo dio sredine kao eto jedan inteligentan sloj ljudi ali bez nekih ozbiljnih rezultata. Samo ljudi koji su spremni i sposobni da pomjere svijet jedino oni imaju taj benefit da postanu nešto.“

Spomenuli ste odgovornost, koliko je Slobodan Sotirović imao odgovornosti za vašu karijeru?

„Ne znam o njegovoj odgovornosti ali znam o njegovoj ljubavi. Svaka profesija ima svoja pravila igre, dobar profesor i dobar učitelj je onaj koji je jako zaljubljen u svoju profesiju. To pravilo važi apsolutno za sve profesije. Ako volite svoju profesiju onda ćete naći načina kako će te svoju profesiju realizovati. Kod profesora je to pronaći način kako ćete objasniti i približiti onima koji ništa ne razumiju, nešto iz te svoje profesije. Kod Sotirovića sam ukapirao to da je bio mangup u svoje vrijeme. U to vrijeme sve profesije su bile klasifikovane. Doktor to je bilo ono, pa pravnik to je isto ono nešto veliko, a muzičar to je bilo kao deseta liga. I on je kao i svaki profesor kada osjeti neki talenat, on jednostavno dobije potrebu da prense sve ono što on zna na tog svog učenika, to se upravo desilo s njim i ja sam imao tu sreću da sam ja bio u toj priči. Ono što sam ja naučio u njegovom predavanju je da muzika ne služi samo za zabavu nego može da služi za neke ostale informacije, na primjer za slikanje. Slikanje života kroz muziku je jedna od najkompleksnijih stvari da biste to razumjeli morate jako puno da radite na sebi, poznajete mnogo grana umjetnosti i da ukapirate zašto ljudi pišu neke pjesme koji su to razlozi zbog čega su neke pjesme nastale, zbog čega je neka slika nastala ili zbog čega je neki roman nastao. To je bilo jako zanimljivo za mene jer sam shvatio da se muzika može baviti slikarstvom života“.

Je li Galija nastala na pozorišnim daskama?

„Galija je nastala iz potrebe za jednu pozorišnu predstavu. Tada su u svakom gradu postojala amaterska pozorišta u kojim smo mi isprobavali sebe da li zaista možemo biti u tom svijetu nešto ili ćemo biti samo prolazna avantura neke zabave. Samo se mali dio ljudi odvažio ići dalje, napredujući pokazujući neke rezultate. Iz potrebe reditelj je od mene tražio da napravim jedan bend koji je trebao imati funkciju u pozorišnoj predstavi. I poslije, jedne, druge i treće predstave mi smo odlučili da radimo zajedno. Mi smo održali prvu probu 4. januara 1976. godine i nikada se nismo razdvajali poslije toga. To je bio naš moto i način života jer mi smo radili sve vrijeme od tog 4. janara i prosto smo nastavili da radimo i uradili što smo uradili. “

Zaječarska gitarijada 1978. godine, da li je to bio vjetar u leđa tada zelenoj Galiji?

„Sve je bilo vjetar u leđa. Te gitarijade su oni momenti kada ti neko od gore pruži šansu. Svakom čovjeku sudbina pruži šansu, samo je pitanje da li si spreman za tu šansu ili ne. A da li si spreman zavisi koliko si zaljubljen u tu profesiju. Ne u posljedice te profesije. Posljedica naše profesije je slava, novac i kada ljudi razmišljaju iz ugla posljedice vi pokupite samo pozitivne elemente tog proizvoda koji se zove umjetnost ili muzika. Ali put do toga je jako naporan jedino vas ljubav prema toj profesiji čuva od odustajanja. Zahaljujući toj profesiji vi ostvarujete određene sate rada koji su neophodni da biste došli do te tačke. Tako da je Zaječarska gitarijada bila taj trenutak kada je nama pružena ta šansa. Mi smo je iskoristili jer smo bili spremni. Ali od juna prethodne godine do januara mi smo svaki dan provodili najmanje četiri do deset sati rada. Vježbali smo sve, sve ono što se zove nastup. Tako da smo mi potrošili pola godine napornog rada, ali nama to nije bilo naporno. Kada smo se pojavili na gitarijadi mi smo pobijedili zato što smo imali bolji izraz, tačno se vidjela razlika između svih ostalih bendova i nas. Jer smo bili definisani, ta definisanost je postignuta u tih šest mjeseci rada“.

Galija nosi dio sjaja nekadašnje scene, da li danas uopće postoji scena?

„To pitanje se ne može svesti na scenu, to je pitanje estetike u cijelom svijetu. Cijeli svijet je pokleknuo pred nekakvom estetikom. Jednostavno vi nemate te heroje ulice koji su postojali tih sedamdesetih i osamdesetih godina. Mi smo uvijek bili sljedbenici velikih svjetskih dešavanja i u zavisnosti od procenta uspješnog oponašanja tog svijeta mi smo bili aktuelni više ili manje u našim malim sredinama. U cijelom svijetu kao da je sumrak civilizacijske faze tako da se to jednostavno održava i kod nas. Ono što danas slušate u medijma je nešto što je svedeno na najosnovnije ljudske potrebe. Najjednostavnije ljudske potrebe su da jede, da se razmnožava, a kada se obraćate tim jednostavnim potrebama onda je to primitivizam. Zašto? Civilizovan čovjek razvija svoju svijest i stavlja je iznad i cijeli svijet vidi drugačije i vidi drugačije neke svoje potrebe. Zasljepljivanje duhovne vrijednosti dovelo je do toga da smo taoci prostačkih potreba. Ogroman broj ljudi stavlja sebe u tu prostačku funkciju. Naravno ovo nije prvi puta, onaj ko se bavio historijom shvata da su u prethodnim vijekovima te pojave bile itekako prisutne na svim kontinentima. Očigledno je da to dolazi po nekom ciklusu, kada dođe do nekog buđenja civilizacije vrlo brzo dođe do nekakvog pada. Što će reći da smo mi negdje pred sami početak nove civilizacijske epohe“.

Čini se  da gradovi poput Zavidovića imaju dušu za rok, ima li istine u tome?

„Ima istine u tome. Koliko je jedan grad u nekoj zabiti on je sačuvao zahvaljujući upravo toj zabiti reflekse vremena koje je najplodonosnije u civilizacijskim vrijednostima. I nisu popušili priču modernizma koji nema nikakvu estetsku vrijednost. I onda kada mi dođemo u Zavidoviće i slična mjesta mi vidimo ono vrijeme koje odzvanja u nekadašnjim najboljim danima ove naše civilizacije koja je bila na vrhuncu. Tako da ja nisam siguran koliko ima prednosti biti u velegradu ili nekom malom gradu. Biti u velegradu znači biti podložan nekim stvarima kojima vi niste ovdje podložni. Sklon sam razmišljanju da su više sretniji ljudi u tim upravo malim sredinama jer tu ima mnogo više ljudskosti nego u tim nekim velikim sredinama. U velikim gradovima niko nikog ne poznaje, velika su otuđenja, a ti ovdje poznaješ svakog u dlaku. Nisam siguran da je to nedostak, prije bih rekao da je to prednost.“

Koncert Galije u Retro Pubu održan je sinoć, Neša je s ekipom donio dio muzičke vrijednosti koja nedostoje Zavidovićima. Tražena je karta više što ostavlja nadu da u Zavidovićima još uvijek postoji interes za ovom muzikom.